Izaberi jezik: Bosanski Cpпckи Hrvatski English Subota, 01.11.2014 1:42 h A A A  

"Sarajevo - evropski most kultura 2014"

Obiljezavanje stotinu godina od sarajevskog atentata i pocetka Prvog svjetskog rata, 30 godina od odrzavanja XIV Zimskih olimpijskih igara, 30 godina festivala "Sarajevska Zima", 20 godina Sarajevo Film Festivala, te otvorenje sarajevske Vijecnice samo su neki od dogadjaja koje Sarajevo docekuje u 2014. godini.

learn more
Dobrodošli na službene stranice Grada Sarajeva

Osmanski period

Print   E-mail
Sarajevo u osmanskom periodu

Kao urbano mjesto Sarajevo se počinje razvijati sredinom XV stoljeća podizanjem zadužbina Isa-bega Ishakovića. On je još 1457. godine podigao džamiju koju je poklonio sultanu Mehmedu Fatihu, po čemu je dobila ime Careva, a potom i upravno središte dvor - saray, po kome je grad dobio ime. Oba ova objekta i džamija i saray nastali su prije 1462. godine kada je napisana vakufnama Isa-bega Ishakovića o osnivanju njegovih zadužbina, s kojima je, zapravo, počelo urbano formiranje grada. Smatrajući srednjovjekovno selo Brodac, koje se nalazilo na Bendbaši, pogodnim da u njemu zasnuje novi grad, Isa-beg je to zemljište izuzeo od ranijih vlasnika, a u zamjenu im je dao zemljište u selu Vrančić u Hrasnici. Kao poklonik derviša tu je sagradio tekiju, do nje musafirhanu, nešto niže na Baščaršiji han (Kolobara), most preko Miljacke, hamam uz Carevu džamiju, izvjestan broj dućana te mlinove na Miljacki. Pored tekije, okolo koje se počelo formirati novo naselje, podizanjem hana odnosno karavansaraja sa mnogim dućanima, on je postavio osnove privrednog centra, a mostom omogućio povezivanje najstarijeg naselja okolo Careve džamije sa novim privrednim centrom na drugoj obali. U dućanima Isa-begovog hana najviše se prodavala tekstilna roba, tako da je ovaj prvi han u Sarajevu, ujedno i prvi sarajevski bezistan, jezgro kasnije sarajevske čaršije. Okolo njegovog glavnog ulaza formirala se čaršija bazerdžana, jedna od najstarijih u Sarajevu. Na zapadnoj strani nastaje čaršija Kazaza, a sa sjeverne je bio put na kome će kasnije nastati čaršija sedlara i sarača (današnja ulica Sarači). Trg na kome se počela formirati čaršija postojao je prije 1462. godine, pretvorio se u neku vrstu čaršije i prozvao se Baščaršijom (glavna, centralna čaršija). U blizini tog trga nalazilo se i prvo kršćansko naselje Gornja Varoš.

Svoje zadužbine Isa-beg je uvakufio " ...tako da se ne mogu ni prodati ni pokloniti, niti na ma koji način preći u čije puno vlasništvo (mulk), nego da vječno ostane onako kako je (u vakufnami) propisano "sve dok Bog ne ostane jedini gospodar zemlje i svega što je na njoj; on je najbolji nasljednik". Osnivač Sarajeva, grada za kojeg u jednoj od njegovih vakufnama piše da je " ...ognjište ratova i cvijet među gradovima, grad gazija i boraca ... " nije ni slutio da će šeher, kome je udario temelje postati jedan od najljepših gradova na Balkanu, u čijoj izgradnji će učestvovati brojni visoki funkcioneri osmanske države, najčešće porijeklom iz Bosne, predstavnici feudalne klase, bogati trgovci i zanatlije ali i obični građani. Oni su podizanjem raznih objekata vjerskog, društvenog, ekonomskog, kulturnog karaktera, uticali da Sarajevo, posebno tokom XVI stoljeća, kada nastaju i najznačajnija arhitektonska ostvarenja osmanskog doba, postane najveći i najznačajniji grad u Bosni.



Prvi objekat koji je sagrađen neposredno nakon propasti Bosanskog kraljevstva bio je mesdžid Mehmed-bega Minetovića, prvog bosanskog sandžak-bega (1463-1464). Mesdžid se nalazio na mjestu gdje je danas apoteka "Bosna". Okolo mesdžida formirala se Mahala Mehmed-bega Minetovića. Kasnije je mesdžid pretvoren u džamiju koja je izgorjela u požaru 1879. godine. U XV stoljeću nastale su i zadužbine bosanskog sandžak-bega Bali-bega Malkočevića (1475-1476) na Bistriku (mesdžid, banja, most), zatim Ajasbega, takođe bosanskog sandžak-bega (1470-1475. i 1476-1477) i to mesdžid koji se nalazio na mjestu gdje je danas hotel "Central", okolo kojeg je nastala istoimena mahala, zatim mekteb i hamam. Tu u blizini bio je i Džemat Dubrovčana - Kolonija dubrovačkih trgovaca, u onom dijelu grada koji će se kasnije nazvati Latinluk ili Frenkluk mahala po stanovnicima koji su u njoj stanovali, a koja se prostirala nizvodno od Latinske ćuprije. Dvije džamije u Sarajevu, podigao je i čuveni Jahja-paša jedan od onih funkcionera Osmanskog carstva koji se istakao među "najvrsnijim ratnicima i najpobožnijim osnivačima zadužbina" u vrijeme Bajazida II. Jednu, visoko u Komatinu ispod Trebevića i drugu na brijegu, kasnije nazvanim Ćurčića brijeg po čuvenoj sarajevskoj porodici koji su tu u blizini stanovali. Jedan iz te porodice, čuveni Salih-aga, poslije požara 1679. godine obnovio je Jahja-pašinu džamiju, po čemu je od tada poznatija pod imenom Ćurčića džamija.

Urbanom razvitku Sarajeva s kraja XV i početkom XVI stoljeća znatno je doprinio i bosanski sandžak-beg Skender paša. Na lijevoj obali Miljacke sagradio je tekiju nakšibendijskog reda, do nje imaret i musafirhanu,do kojih je doveo vodu sa Soukbunara, te nekoliko česmi. Na drugoj obali Miljacke napravio je veliki dvor za sebe, do njega karavansaraj sa jedanaest dućana u prizemlju i sve te zadužbine povezao mostom preko Miljacke. Izgradio je i jedan mesdžid iznad Kovača, okolo kojeg je nastala jedna od sarajevskih mahala, a preko Vratnika je preveo jedan rukavac Mošćanice, koji je išao sve do Baščaršije. U blizini Skenderpašinih zadužbina, njegov sin Mustafa paša podigao je prvu potkupolnu džamiju 1517. godine i za njeno održavanje ostavio veliki posjed zvani Vesela Straža u blizini grada Akhisara (Prusca). Mustafa-pašina džamija poznatija kao Skenderija, porušenaje 1936. godine, a 1960. i njena munara.

Ubrzo poslije izgradnje Skenderije, sagrađene su u Sarajevu još dvije potkupolne džamije i to Muslihudina Čekrekčije 1526. godine i džamija Havadže Duraka poznatija kao Baščaršijska džamija 1528. godine.

Tokom XV i XVI stoljeća u Sarajevu je sagrađeno preko 100 džamija. Pored njihove osnovne uloge kao sakralnih i kulturno-prosvjetnih objekata, džamije su predstavljale i centre mahala koje su nosile imena osnivača džamije. Bili su to visoki funkcioneri osmanske vlasti, bogati trgovci i zanatlije, kao i drugi građani Sarajeva. Većina tih ljudi, pa i visokih funkcionera bili su porijeklom iz Bosne, a neki su bili i u rodbinskim vezama sa carskom kućom. Kao i ostali objekti islamske arhitekture, džamije su građene kao zadužbine pojedinaca. Ustanovljavanjem vakufa omogućena je ne samo izgradnja džamije, nego i njeno funkcionisanje. Inače vakufi su odigrali veoma značajnu ulogu u razvitku Sarajeva. Vakufska sredstva koja su ulagana u izgradnju grada bila su impozantna. "Institucija vakufa nastala je na bazi islamskih propisa, što pokazuje koliko je islam duboko prožeo čitav društveno-ekonomski život i koliko je uticao na razvitak gradova i arhitekture u njima ". Vakufname, svečane povelje pojedinaca, kojima se ustanovljava vakuf, sadrže niz značajnih podataka za izučavanje naše prošlosti. Pored njihove historijske vrijednosti, one predstavljaju i svojevrsne literarne tekstove.

Najznačajniji period u urbanom razvitku Sarajeva u osmansko doba je XVI stoljeće i to se smatra zlatnim dobom ovoga grada, što pokazuju i sačuvani dokumenti kao i spomenici materijalne kulture te svjedočenja putopisaca. Broj mahala koji je najbolji pokazatelj urbane razvijenosti jednog grada islamsko-orijentalnog tipa pokazuje da je baš u to vrijeme grad doživio kulminaciju u urbanom razvitku u osmansko doba. Krajem XV stoljeća grad je imao tri mahale, Džemat kršćana i Džemat Dubrovčana a krajem XVI stoljeća 91 muslimansku mahalu, dvije kršćanske i Džemat Jevreja.

Šesnaesto stoljeće jeste zlatno doba u povijesti Sarajeva ponajprije zahvaljujući pojavi Gazi Husrev-bega, neosporno najznačajnijeg bosanskog namjesnika, koji je podizanjem mnogobrojnih zadužbina, Sarajevo napravio velikim gradom - šeherom, poznatim širom Evrope i prostranog Osmanskog carstva. Godine 1530. Gazi Husrev-beg podiže džamiju " ..izvanredne ljepote, visoku, prekrasnu koju je uzvišeni Allah pretvorio u svetu kuću i učinio svetištem za svoje robove", koju projektuje glavni carigradski arhitekt Perzijanac Adžem Esir Ali. Begova džamija predstavlja najmonumentalniji objekat islamske arhitekture ne samo u Sarajevu, nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Nasuprot džamije sagrađena je medresa Kuršumlija i uz nju biblioteka. Građena po uzoru na carigradske, medresa je, vjerovatno, djelo čuvenog graditelja tog doba Mimar Sinana. U Gazi Husrev-begovoj vakufnami propisano je koji će se predmeti predavati u medresi kao i "..ostalo što bude iziskivao običaj i mjesto", što ukazuje da je vakif predvidio da se predaju i predmeti koje traži duh vremena i prilike.

U blizini medrese Gazi Husrev-beg je podigao i Hanikah -poseban tip medrese gdje se izučava mistična filozofija. Hanikah je pripadao redu halvetija, čiji sljedbenik je bio i sam Husrev-beg. Iz sredstava ovog velikog vakifa sagrađen je i hamam, do danas jedini sačuvan, od sedam koliko ih je nekada bilo u Sarajevu, zatim bezistan - građevina impozantnog izgleda, te pored njega Tašlihan. Pri gradnji ova dva objekta pored domaćih majstora učestvovali su i dubrovački, na zahtjev građana Sarajeva. Gazi Husrev-beg je podigao i niz humanitarnih ustanova, imaret i musafirhanu u prvom redu, zatim više privrednih objekata od kojih samo u sarajevskoj čaršiji preko 200 dućana. Iz sredstava njegovog vakufa podignuta je i sahat-kula pored Begove džamije, čuveni Morića han, prva bolnica u Sarajevu, te niz drugih objekata.

Za svoju zadužbinu Gazi Husrev-beg je ostavio ogromna dobra na teritoriji današnje Grčke, čitava sela i zemljišta u okolini Sereza, zatim širom Bosne, u okolini Sarajeva, Jajca, Ostrovice, Ključa, Tešnja... U gotovini je uvakufio ogromne sume u zlatu i srebru. Gazi, Husrev-beg ie stanovao u Čurčića mahali, u kući odakle se pružao živopisan pogled na njegove zadužbine. Bio je oženjen ženom po imenu Šahdidar, oslobođenom robinjom njegove sestre Neslišah, koja je takođe u Sarajevu podigla jednu džamiju. Gazi Husrev-beg je ukopan u haremu njegove džamije, pored koga je i turbe njegovog oslobođenog roba i prvog mutevelije njegovog vakufa Murat-bega Tardića. Iznad vrata na njegovom turbetu uklesan je tarih na kome piše: "Neka svaki dan milost Božija i blagoslov na njeg pada". Okolo njegovih zadužbina nastala je posebna Husrevbegova mahala, koja nikada nije imala veliki broj kuća s obzirom da se nalazi u čaršiji u kojoj su uglavnom privredni objekti.

U vrijeme kada je Gazi Husrev-beg podizao svoje zadužbine, tačnije 1531. godine u srednjovjekovnom selu Bjelave podigao je i neki Nebrdilo Hadži Alija džamiju, te se od tada Mahala Bjelave službeno nazivala njegovim imenom, ali se u narodu i dalje sačuvao stari naziv Bjelave.

Pored Begove, Skenderije, Čekrčijine, Baščaršijske ..., tokom XVI stoljeća nastale su i džamije Ferhadija, Ali-pašina, Careva. Zadužbina bosanskog sandžak-bega Ferhad-bega Vukovića-Desisalića, sagrađena 1561. godine jedna je od rijetkih sarajevskih džamija u kojoj se sačuvala zidna dekoracija iz XVI stoljeća. Ferhad-beg je porijeklom iz poznate sarajevske porodice Vuković Desisalić, čiji su članovi bili ugledne ličnosti u društvenom i privrednom životu grada.

Dok su primorski majstori gradili u Sarajevu Ferhad-begovu džamiju, u isto vrijeme majstor Todor je slikao ikonu za njegovog brata Ivana. Uz džamiju je Ferhad-beg podigao i mekteb, imaret i česmu. Danas se sačuvala samo džamija i okolo nje manje greblje u kome su sahranjivani predstavnici janjičarskog odžaka, čije se sjedište nalazilo u blizini ove džamije, na mjestu gdje je danas Katedrala. Okolo džamije nastala je istoimena mahala po čemu se i danas jedna od glavnih saobraćajnica u njoj naziva Ferhadija.

Ali pašina džamija, zadužbina velikog vezira, budimskog beglerbega, bosanskog sandžak-bega, sagrađena je 1561. godine, u vrijeme kad je osmanska građevinska djelatnost bila u punom procvatu. Mnogi historičari umjetnosti s pravom je ubrajaju među najljepše kupolaste džamije na našim prostorima. Zidana od kamenih klesanih kvadera, presvedena jednom kupolom, sa munarom veoma lijepo ukrašenom stalaktitima, ova džamija djeluje veoma skladno. Tehnika zidanja, debljina zidova te kamene sofe ukazuju i na prisustvo primorskih majstora u njenom građenju.

Careva je podignuta 1566. godine po nalogu sultana Sulejmana na mjestu prve sarajevske džamije koju je još 1457. godine podigao Isa-beg. Današnje zdanje džamije pripada standardnom tipu jednoprostorne kupolne džamije sa trijemom. Veoma vitka i visoka munara od 47 metara ubraja se medu najljepše u Bosni i Hercegovini, a lijepo izrađeni mihrab i minber, te slikarski motivi nastali još u XVI stoljeću upotpunjuju enterijer ove džamije.

Osim kupolnih, ima još nekoliko džamija koje se svojom arhitekturom odvajaju od manjih mahalskih džamija: Magribija, Hadžijska, Bijela džamija na Vratniku, Jahja-pašina džamija na Čurčića brijegu. Prema tradiciji jedna od najstarijih sarajevskih džamija je Magribija, čije prvo zdanje je izgorjelo u požaru 1459. godine. Prema toj predaji, njen osnivač šejh Magribija, došao je u ove krajeve zajedno sa Isa-begom Ishakovićem i u to vrijeme podigao svoju džamiju. Karakteristika ove građevine je njena bačvasta tavanica koju ne nalazimo u drugim džamijama kod nas. Džamija Gazi Husrev-begovog intendanta Vekil-harač Mustafe, poznatija kao Hadžijska sagrađena je izmedu 1540. i 1561. godine. Iznad nje se nalazi jedan od najljepših dijelova starog Sarajeva Alifakovac, sa strmim sokacima, u kojima su kuće nanizane tako da svaka ima lijep vidik i prostranim grobljem sa prepoznatljivim turbetima i snježnobijelim nišanima. Tu su tokom pet stoljeća kopani sarajevske kadije, muderisi, muftije, esnaflije, age serdengečdije, te druge ugledne Sarajlije, a poznato je i kao Musafirsko groblje, jer su u njemu kopani ljudi iz drugih krajeva, koje je smrt zatekla u Sarajevu. Natpisi na nišanima predstavljaju pravi arhiv u kamenu, a dosta natpisa spjevali su i čuveni sarajevski pjesnici, Mejlija, Fadil-paša Šerifović, Abdi, Enveri i drugi. Ljepotu cijelog ovog ambijenta upotpunjuje i jedna lijepa stara česma, koju je podigao sarajevski kadija Ahmed ef. Jahjapašić za dušu svog rano preminulog sina. Među najljepše džamije na Vratniku po svojoj arhitekturi spada džamija Divan-katiba Hajdara, poznatija kao Bijela džamija. Sagradio je između 1536. i 1545. godine Gazi Husrev-begov sekretar (divan katib) hadži Hajdar. Pored vitke munare, na ovoj džamiji se ističu i vanjske sofe koje su na sprat. Međutim najbrojnije su one džamije sa drvenom munarom, koje su ostale u sjenci monumentalnih zdanja. Ali i ove džamije su takođe značajne, bez obzira što u arhitektonskom pogledu nisu zapažene. Kao centri mahala one su imale značajnu funkciju i "izvanredno se uklapaju u ambijent mahale". Jedna od ljepših sarajevskih džamija, za čiju munaru Kemura kaže "da je bila tako lijepa i majstorski napravljena, da joj u Sarajevu nije bilo slične", bila je džamija Hadži Alije Bakrbabe poznatija kao džamija na Atmejdanu. Inače na prostoru Atmejdana nekada se nalazila i biblioteka, medresa, česme, hipodrom, a danas od tih objekata nije sačuvan nijedan.

Početkom XVI stoljeća sagrađena je Stara pravoslavna crkva na Varoši, u Latinluku je postojala katolička, a krajem istog stoljeća nastala je i prva sinagoga - II Kal Grandi, u kompleksu zvanom Sijavuš -pašina daira sve na stotinjak metara udaljene od najznačajnijih sarajevskih džamija.

Poseban značaj u razvitku Sarajeva, kao i drugih gradova u našim krajevima imali su vakufi. Brojni legatori, predstavnici feudalne klase, zanatskih i trgovačkih cehova ulagali su svoja sredstva u izgradnju grada. Podizane su džamije, bezistani, hanovi, karavansaraji, mostovi, škole i drugi objekti. Sredstva koja su ulagana u izgradnju Sarajeva tokom XVI stoljeća bila su impozantna.

Uz džamije su se gradili mektebi u sklopu jednog vakufa. Srednje, više i visoko obrazovanje sticalo se u medresama kojih je bilo više u Sarajevu. Po svome renomeu, kao i po arhitekturi najpoznatija je Gazi Husrev-begova. I pored toga što svojim dimenzijama ne predstavlja veliku građevinu, djeluje monumentalno. Nad glavnim ulazom u medresu nalazi se kamena ploča na kojoj je uklesan natpis veoma lijepo urađen, oivičen cvjetovima i arabeskama:

"Ovu građevinu podiže za one koji traže nauku A za ljubav Boga koji uslišava molbe, Gazi Husrev-beg, zapovjednik boraca za vjeru, (On je) izvor dobročinstva, ponos pravednih Fejzur -rob joj reče hronostih: Stjecište dobrih, dom savršenih ljudi".

Učenici koji su pohađali medresu imali su besplatno stanovanje i hranu. Po svome renomeu i profesorima koji su u njoj predavali ova medresa je bila najpoznatija na zapadu Balkanskog poluostrva. U XVI stoljeću pored Husrev-begove podignute su još četiri medrese: Firuz-begova, Mehmed-bega Isabegovića, Gazi Husrev-begov Hanikah, te Kemal-begova medresa.Pored redovnih škola, islamsko obrazovanje sticalo se i na javnim predavanjima, koja su se održavala pored džamija i u tekijama. U XV i XVI stoljeću postojale su slijedeće tekije: Isabegova, Skender-pašina, Tekija Gaziler (boraca za vjeru), Turna derviša, Džandžu gaza i derviša Hadži-dede. To su bile mahom skromne građevine koje su se sastojale od jedne prostorije za zajedničke obrede (simhana), zatim prostorije za derviše, musafirhane, stana za šejha i dvorišta. Uz džamije, medrese, tekije i mektebe nastajale su biblioteke, od kojih je svakako najznačajnija Gazi Husrev-begova osnovana 1537. godine, u sastavu istoimene medrese. Kasnije je prenesena u posebnu zgradu pored Careve džamije. Kao i druge ustanove prosvjetnog karaktera i biblioteke su izdržavane iz vakufskih sredstava. Podaci iz deftera i vakufnama pokazuju da su knjige bile čest predmet uvakufljavanja.

Pored sakralnih i prosvjetnih objekata u Sarajevu je tokom XV i XVI stoljeća sagrađen i veliki broj komunalnih i privrednih objekata. Među tim objektima dominiraju brojni mostovi čija je izgradnja bila uvjetovana razvojem komunikacija i raznih objekata na jednoj i drugoj obali rijeke, a to su ćuprija Isa-bega Ishakovića (Careva ćuprija), Skender -pašina, Latinska, Čobanija, Ćumurija, Šeher Ćehajina. Sarajevo je dobilo prvi vodovod još sredinom XV stoljeća, a znatno je proširen tokom XVI.

Grad je bio poznat i po velikom broju česama (krajem osmanske vladavine bilo ih je 156), šadrvana, sebilja, koji su pored toga što su grad opskrbljivali vodom, doprinosili i ljepšem izgledu grada. Česme su građene kao zadužbine pojedinaca. Narodna predaja kaže da je bolje sagraditi česmu nego džamiju. Zidane od kamena sa kamenim koritima, često sa uklesanim tarihom, sarajevske česme svojom ljepotom i ambijentom u kojem su podizane u sjenci visokih stabala, džamijskih zidova ili pak samostalno postavljene, skladno uklopljene u ambijent mahale opjevane su u mnogim pjesmama. Tako najpoznatiji sarajevski pjesnik s kraja XVI i početka XVII stoljeća Nerkesija pjeva o svome rodnom gradu:

"Tu se čovjeku čini da može dugo živjeti, jer na hiljadu mjesta po Sarajevu teku česme iz vrela neumrlosti. "

Poslije džamija najljepši i najmonumentalniji objekti islamske arhitekture su hamami. Svi su građeni od kamena, prekriveni sa kupolama a imali su veoma lijepu unutrašnju dekoraciju. Prvi je podigao Isa-beg Ishaković neposredno uz Carevu džamiju, a kratko vrijeme iza toga 1477. godine Firuz-beg je sagradio jedan hamam na Baščaršiji koji je odavno propao a na njega nas danas sjeća samo, jedan naziv male ulice Ćulhan. Pored ova dva postojali su još hamami Bali-bega na Bistriku, Mehmed-paše na Kovačima, Rustem-pašin hamam, i jedini koji se sačuvao do danas Gazi Husrev-begov. Nekada je imao dva odjeljenja: muško i žensko koja su bila iste veličine. Ispred tih odjeljenja nalazio se predprostor natkriven velikom kupolom, u kome se nalazio lijep vodoskok. Tu je bilo više manjih prostorija u kojima su se posjetioci pripremali za kupanje i odmarali poslije kupanja. Iz prednje prostorije ulazilo se u drugu u kojoj je bila nešto viša temperatura, a koja se zvala kalpaluk. Najveća prostorija bila je mejdan, prekrivena kupolom, iz koje se ulazilo u tri manje prostorije, predviđene za kupanje, takođe presvođene kupolama. U sobama za kupanje nalazila su se korita u koja je tekla topla i hladna voda iz zidova. Svjetlost u ove prostorije prodirala je kroz otvore na kupolama. Iza sobe za kupanje, nalazio se rezervoar sa toplom vodom. Poslije kupanja ljudi su se odmarali i pili kahvu u ćošku koji se nalazio ispred prostorije zvane šadrvan.

Od korisnih i humanitarnih ustanova podizanih u Sarajevu najznačajnije su imareta i musafirhane. Iako male građevine, koje u arhitektonskom pogledu nisu predstavljale vrijedna ostvarenje, bile su veoma korisne jer su siromašnim, putnicima, đacima pružali besplatno prenoćište i hranu.

Sarajevo je bilo od onih gradova, čestih na Levantu, podijeljen na čaršiju trgovački dio i mirne mahale za stanovanje.

Stambeni dio grada razvijao se po okolnim padinama, idući od centra prema periferiji. Pri podizanju stambenih dijelova težilo se da se obezbjedi što više zelenila i svjetlosti. Kuće utonule u zelenilo bašči i prostranih avlija, u kojima se uzgajalo raznovrsno voće, povrće i cvijeće, činilo je ovaj grad jednim od najljepših u Bosni. U zapisima putnika namjernika za sarajevsko zelenilo se kaže da se "preliva preko zidova koje opasuju kuće, i na sokake". Uz česmu u avliji ili duž visokih zidova pružale su se ruže penjačice, između bijele kaldrme rasli su ježići koji su avliji davali izgled najljepšeg bosanskog ćilima. Nezaobilazni su u avlijama šimširi kao i raznovrsno cvijeće: šeboji, zambaci, bejturan, kasumpaše, šekaici, katmeri, pejgamberčići, hadžibeg, sabahčić i mnoge druge vrste cvijeća. U sarajevskim baščama i avlijama obavezan je i jorgovan a često i igde. Gdje god je bilo moguće kuće su građene na mjestima odakle se pružao bolji vidik i pokraj tekuće vode. Tamo gdje nije bilo tekuće vode, pristupalo se vještačkom navodnjavanju kao što je na primjer bilo prevođenje jednog rukavca Mošćanice preko Vratnika i Baščaršije. Ta voda tekla je kroz mnoge bašče i avlije stvarajući prijatan ugođaj. 0 brojnosti i ljepotama sarajevskih bašči pisali su mnogobrojni putopisci. Tako je prolazeći ovuda 1550. godine Katario Zeno zapisao da svaka kuća ima svoj vrt i čardak, a vrtovi su lijepi poput onih u Padovi. Dok jedan engleski putopisac kaže: "Ogroman broj stabala među kućama, od kojih su mnoge velike i lijepe, daju čitavom gradu izgled krasnog vrta i nije čudo što ga zovu Damaskom Sjevera".

Malo je gradova u svijetu koji u nazivima ulica, toponima imaju nazive zelenila, drveća, cvijeća: Behar, Cvijetna, Karanfil mahala, Pod trešnjom, Višnjik, Podhrastovi, Sedam šuma, Ispod oraha, Vinogradi, Lipe, Velika drveta, Babića bašča, Zlatareva bašča, Iza gaja ulica, Iza lipa ulica, Iza bašča ulica, Hrastovi, Nadlipe, Podgaj ...

Posebno su bili bogato uređeni enterijeri kuća. Tom prijatnom enterijeru nije ljepotu i ugodnost stvarao namještaj koga i nije bilo mnogo, nego raznovrsne tkanine i ćilimi, rezbareno drvo, te mnogobrojni predmeti od srebra i bakra izrađeni u dućanima sarajevskih kujundžija i kazandžija. U mnogobrojnim dokumentima i zabilješkama putopisaca, nalaze se podaci o opremi stanova, posebno bogatijih građana. Spominje se zlatno i srebreno posuđe, svileni dušeci, srmali jorgani, jastuci od brokata i atlasa, stolovi od ebanovine, velika ogledala.

Što se tiče čaršije ona je bila izgrađena do kraja XVI stoljeća. Formirana sredinom XV stoljeća veoma se brzo razvijala i svoj najveći uspon dostigla je u drugoj polovini XVI stoljeća. U toj čaršiji egzistiralo je 80 raznih vrsta zanata, organizovanih u jake cehovske organizacije - esnafe. Ti zanati bili su i topografski organizovani po vrstama zanata, odnosno esnafa, tako da su u jednoj ulici bili dućani samo jednog ili više srodnih zanata. Kazandžiluk, Kujundžiluk, Kazazi, Halači, Mudželiti, Kazazi, Kovači, Kundurdžiluk, Sarači, Bazerdžani, Aščiluk... sve skupa 45 takvih ulica činilo je Sarajevsku čaršiju. Nadaleko čuveni proizvodi sarajevskih zanatlija zadovoljavali su potrebe ne samo Sarajlija, nego su se izvozili i u druge krajeve.

Na području sarajevske čaršije izgrađen je čitav niz trgovačkih objekata. Najznačajniji među njima su bezistani, zatim hanovi i karavansaraji, te mnogobrojni dućani, magaze i daire. Bezistani su građeni samo po većim mjestima. Činjenica da su u Sarajevu podignuta tri bezistana govori kakav je to bio značajan trgovački centar. Od tri sarajevska bezistana dva su se sačuvala do danas i služe kao trgovački objekti. Gazi Husrevbegov, impozantna građevina uz koju je sagrađen i Tašlihan. Ova dva objekta bila su povezana tako da su trgovci iz bezistana mogli direktno kontaktirati sa mletačkim i dubrovačkim trgovcima koji su odsjedali u Tašlihanu. Pri gradnji bezistana i Tašlihana pored domaćih majstora učestvovali su i dubrovački.

Drugi bezistan iz XVI stoljeća je Brusa bezistan, zadužbina velikog vezira i zeta sultana Sulejmana Veličanstvenog. Prema svjedočenju Bernarda Navadera, Rustem-pašinog savremenika on je rođen u Sarajevu. Ovaj bezistan dobio je ime po svili iz Bruse koja se u njemu najviše prodavala. Sagrađen od kamena i prekriven sa dvije male i šest velikih kupola, toje tipičan trgovački objekat kakvi se grade u XVI stoljeću širom Osmanskog carstva. Ima ulaze na sve četiri strane a otvori za svjetlo se nalaze visoko na zidovima. Nekada je Brusa bezistan imao i dva trezora u kojima su se čuvali esnafski defteri, sidžili i razne dragocjenosti.

Trgovački karavani, natovareni raznovrsnom robom i sa istoka i sa zapada pristizali su u sarajevske hanove i karavansaraje. Najznačajniji među njima su Kolobara, Tašlihan i Morića han. Zadužbina Isa-bega Ishakovića, Kolobara bio je veliki han sa četrdeset soba, a mogao je primiti 400 putnika i 35 konja. Poznati kameni han Tašlihan sagrađen je sredstvima Gazi Husrev-begovog vakufa; opasan nizom dućana, dok su na spratu bile uređene sobe za noćenje. Česti gosti ovoga hana bili su dubrovački trgovci. U njegovom dvorištu bio je veoma lijep sebilj sa više česmi, pored kojeg je na stubovima podignuta mala džamija. Sve je to nestalo u požaru 8. 8. 1879. godine. Bogatom Gazi Husrev-begovom vakufu pripadao je i Morića han, koji je najvjerovatnije sagrađen krajem XVI stoljeća. Ime mu datira od prve polovine XIX stoljeća po tadašnjem zakupniku Mustafa-agi Moriću i njegovom sinu Ibrahimu. Jedan je od rijetkih hanova koji je sačuvan do danas - restauriran je i služi kao poslovni i ugostiteljski objekat.

Poseban impuls međunarodnoj trgovini davali su Dubrovčani. Oni su stanovali u kvartu Latinluku ili kako se u službenim dokumentima nazivao Frankluk mahala - Franačka čaršija. U Sarajevu je od 80-tih godina XVI stoljeća poslovala i moćna kolonija Mlečana i Firentinaca, trgovaca i poslovnih agenata velikih trgovačkih kuća, koji su preko Dubrovnika i dolinom Neretve, a od otvaranja splitske skele i preko Splita, napravili veliki promet u poslovima na Balkanu.

Značajnog udjela u trgovačkim poslovima imali su i Jevreji koji su se u Sarajevo doselili sredinom XVI stoljeća. Prognani sa Pirinejskog poluostrva 1492. godine, naselili su se i u Osmanskom carstvu. Njihova uloga bila je posebno značajna u spoljnjoj trgovini. Zbog toga što su bili povezani sa drugim jevrejskim naseobinama i pojedincima kako širom Osmanskog carstva tako i izvan njega.

Sarajevo je uglavnom naseljavalo domaće autohtono stanovništvo, koje je, posebno tokom XVI stoljeća prihvatalo islam. Bilo je i stranaca ali u manjem broju. Podaci iz osmanskih izvora, posebno deftera, pokazuju da je proces prihvatanja islama u Sarajevu i njegovoj okolini tekao postepeno. Taj proces bio je najintenzivniji u XVI stoljeću, a početkom XVII stoljeća stanovništvo Sarajeva bilo je gotovo u potpunosti muslimansko. Masovnost prihvatanja islama, podaci iz izvora, svjedočenja stranih putopisaca, tolerantan odnos osmanske države prema pripadnicima monoteističkih religija, porodice u kojima jedan ili više članova prihvataju islam dok drugi ostaju u svojoj vjeri, sačuvan vlastiti jezik, jesu činjenice koje govore o procesu tog preobražaja. U skladu sa islamskim principima sadržanim u Kur'anu časnom "Vama vaša a nama naša vjera" i "U vjeri ne smije biti prisiljavanja" u Bosni se prihvata nova vjera islam.

Cijelo XVI stoljeće bilo je doba općeg prosperiteta Sarajeva. To j e doba njegovog kulturnog procvata, doba u kome su njegovi stanovnici, prihvatanjem islama, prihvatili i tekovine islamske kulture, prilagođavajući je ovim prostorima. Zahvaljujući brojnosti kulturno prosvjetnih ustanova tokom XV i XVI stoljeća u Sarajevu je bilo dosta obrazovanih i uglednih ljudi, koji su svojim naučnim doprinosom utjecali da Sarajevo bude vodeći kulturni centar Bosanskog sandžaka. Mnogi su se školovali i van granica Bosne. Djela naših stvaralaca, posebno onih koji su pisali na arapskom, turskom i perzijskom nalaze se po mnogim bibliotekama u Istanbulu, Parizu, Beču, Budimpešti. Među istaknutijim pjesnicima koji su rodom iz Sarajeva ili su stvarali u Sarajevu u ovom vremenu bili su Mustafa-paša Skenderpašić - Suni, Mehmed Ulamapašić Gajreti, Muhamed Karamusić Nihadi, Muhamed Nerkesi, Sani Salih Bošnjak Potur, Hafiz Ahmed Jazidžizade, Tifli Čelebi. Kao filolog najpoznatiji u Sarajevu bio je Muhamed Musić Allamek. Među rijetkim piscima umjetničke proze koji su pisali na arapskom jeziku treba spomenuti još i Ahmeda Šemsudina Sarajliju. Jedna od najljepših pjesama napisanih o Sarajevu je pjesma Muhameda Nerkesija:

"Na moju dušu je djelovala tuga što se rastajem sa Sarajevom ljutu mi je ranu načinio rastanak sa sarajevskim prijateljima U njemu čovjek izgleda da poživjeti može dugo Na hiljadu mjesta u Sarajevu teku česme, vode života. U zimskim danima studen steže grad, ali se ipak ozbiljni starci i mladići sastaju u halvatima na razgovor Ali kad stigne doba proljeća i behara, U raj se pretvore bašče ružičnjaka sarajevskih... "

Da se Sarajevo najintenzivnije razvijalo tokom XVI stoljeća, pokazuje i podatak da je početkom XVII stoljeća bio izgrađen gotovo cijeli prostor koji je činio gradsku teritoriju sve do austrougarske okupacije. Jer, iako je Sarajevo i tokom XVII stoljeća veliki i napredan grad, o kome s oduševljenjem pišu mnogobrojni putopisci koji su ovuda prolazili, nema više one izgradnje kakva je bila tokom zlatnog perioda Sarajeva, kada je podignuto preko 100 džamija, šest tekija, sedam hamama, više medresa, biblioteka, mostova, hanova, karavansaraja... U XVII stoljeću u cijelom Osmanskom carstvu počinje se osjećati kriza, što se svakako odrazilo i na razvitak Sarajeva. Izgrađeno je svega nekoliko značajnih vjerskih i objekata kulturnog značaja. Vakufnama Hurema sina Balije iz 1602. godine sadrži podatke o izgradnji mekteba u Hadži zade Hadži Ahmedovoj mahali. On je uvakufio 86.400 akči, dvije kuće i jednu bašču za izdržavanje spomenutog mekteba u selu Donji Nešat (blizu Pala). Vakif je odredio da se svake godine zasadi po deset stabala u njegovoj bašči što je svakako urađeno jer na ovome mjestu danas postoji lijep gaj. Jedna ulica na tom prostoru iznad Hrida asocira na tu vakifovu odredbu i nosi naziv Iza gaja.

Česte promjene na položaju bosanskog beglerbega, kao i izbor tih lica koji su često i samovoljno uvodili neke namete, izazivalo je nezadovoljstvo stanovništva. Dolazilo je do pobuna pa i u Sarajevu je početkom XVII stoljeća izbila pobuna uslijed samovolje muselima Kurda.

Jedna od ličnosti koja se istakla medu uglednim ljudima u XVII stoljeću je Ibrahim ef. Bistrigija. Vrativši se iz Carigrada gdje se školovao i gdje je stupio u derviški red nakšibendija, sagradio je na Bistriku hanikah poseban tip medrese za izučavanje mistične filozofije. Od 1631. do 1664. godine bio je sarajevski muftija.

Urbanom razvitku Sarajeva doprinijela je i činjenica što je ovaj grad od svog osnivanja pa do 1553. godine, a onda od početka XVII stoljeća bio administrativni centar Bosanskog sandžaka, kasnije Pašaluka. Prema dokumentima sačuvanim u historijskom arhivu u Dubrovniku vidi se da već od 1607. godine bosanske paše borave u Sarajevu. U junu te godine dubrovački poklisar Jacobus de Lucaris, dobio je uputstvo svoje vlade da sačeka dolazak novog bosanskog paše u Sarajevu, a od 1612. godine, pa kroz cijelo XVII stoljeće dubrovački poklisari išli su bosanskom paši u Sarajevo. "Devetog tekućeg, poslao je Paša svog kapidžibašu, sa mnogim drugim sa svoga dvora, da me dignu od kuće i povedu u njegovu palaču" pisao je Pietro di Giorgio, a onda su ga "uz izvanrednu pompu" odveli do palače na jednom od najljepših pašinih konja, svečano opremljenog. Kada je stigao do paše ovaj ga je "s čitavim svojim dvorom, gdje su bili svi velikaši (tutti gli grandi di Bosina et di Herzegouina), dočekao na nogama i posjeo pored sebe. "

Mnogobrojni izvještaji Dubrovčana, posebno oni iz XVII stoljeća gotovo su jedina svjedočanstva ceremonijala na dvoru bosanskih namjesnika. Poznato je da su Dubrovčani pri-likom dolaska svakog novog namjesnika u Sarajevo, išli da mu se poklone, noseći uobičajene darove. Snabdjeveni kredencijalnim pismom, raznim dokumentima koji su sačinjavali pri-vilegije tražio je audijenciju od pašinog ćehaje. Kada bi dobio odobrenje, ulazio bi u saraj, gdje je sjedio paša, okružen raznim velikodostojnicima, službenicima i izabranim građanima, poljubio ruku paši i predao mu poklone, koji su se uglavnom sastojali od svilenih tkanina, sukna, šećera, južnog voća, raznih poslastica, svijeća itd. Jedan od onih izvještaja koji pokazuju kakav je raskošan bio ceremonijal kod bosanskih namjesnika, je i pismo Marka Pucića, koje on piše svojoj vladi poslije prijema kod tadašnjeg bosanskog beglerbega Sejdi Ahmed-paše. Njegova uprava u Bosni upamćena je i po tome što je njegov dvor blistao u svom sjaju, a njegova vojska i pratnja mnoge je zapanjila svojom "veličinom i gizdavošću". Dvor mu je bio uređen kao sultanov, sa onim ceremonijalom svojstvenim samo najvišim funkcionerima.

"U srijedu ujutro", pisao je Marko Pucić,"... posla njegova ekselencija svoga kapidžilar ćehaju, da mi saopšti da se pripremim za poklonjenje, a približno poslije jednog časa uputi haračbašu sa osedlanim konjem, ukrašenim bogatom opremom, i sa četrnaest čauša da me otprate od kuće do saraja u kome je boravio. Proveli su me kroz veliki špalir poređanih sejmena i saridžija, naoružanih arkebuzima sa fitiljima koje su držali u rukama. Na početku ovog špalira dočekala su me dva alaj-čauša, divno obučena, sa perjanicama na glavi i s posrebrenim štapovima u rukama. Pošto su mi se poklonili jedan od njih krenu ispred mene. Tako su me dopratili do dvorišta saraja Njegove ekselencije, a odatle do sobe, gdje mi je pripremljena audijencija, i koju sam zatekao punu agalara..." I nekoliko putopisaca koji su prolazili kroz Sarajevo tokom XVII stoljeća zapazili su da je pašin saraj lijepa i raskošna građevina.

Godine 1626. kroz Sarajevo je prošao Splićanin Atanasije Grgičević, i o tom putovanju poslao svoj izvještaj njemačkom caru. Za Sarajevo kaže daje to velika varoš, kroz koji teče jedna rijeka preko koje ima više lijepih kamenih mostova. Ima više česmi, mlinova, 115 džamija. Prema ovom putopiscu Sarajevo je tada imalo 15.000 kuća, među kojima 12.000 trgovačkih i zanatskih dućana. Katoličkih kuća bilo je četrdeset. Te godine kapelan katoličke župe u Sarajevu bio je fra Franjo Budimirović. Atanasije Grgičević dalje piše da u gradu ima jedna velika kuća za Jevreje opasana velikim zidom. Sarajevski rabin godine 1634. bio je Samuel Baruh. Iz te godine sačuvan je najljepši opis sarajevske čaršije koji je dao vitez Henrik Blunt: "Na glavnom trgu i u pedeset ulica nakraj trga ima, valjda, šest ili sedam stotina dućana i zanatske radnje grupisane su strogo po cehovima - oni ih zovu esnafi baš kao i u Zapadnoj Evropi i kao što je donedavno bilo i u engleskim velikim gradovima. U kožarskoj ulici koju zovu "Sarači" možeš vidjeti divne robe iz raznobojne kože i prekrasne konjske opreme, da je se nagledati ne možeš . Nedaleko su trgovine svakovrsnog krzna od šumskih zvijeri. Među njima ima tako krasnog, da bi londonske žene dale ne malo godina života za jedan ogrtač iz njega. U jednoj podugoj ulici vidio sam dućane, prepune zlatnog nakita, ljepote kao u haremskih ljepotica iz arapskih i indijskih bajki, a iz srebra izrađeni ukrasni predmeti svojom ornamentikom, punom fantastičnih šara, ne zaostaju nimalo za venecijanskim radovima ove vrste.

Naročito su me opčarali srebrom i zlatom vezene bezbrojne lule i lijepi išarani čibuci, ponekad dugi tri jarda. Kad uđeš u kafanu i ogledaš se za mjesto gdje ćeš sjesti, valja ti dobro paziti da ne zapneš za čibuke koje pušači, sjedeći na oniskim jastucima, ispruže do nasred kafane. Ako nogom staneš na čibuk, ili ga samo dirneš, može te skupo stati, jer kvariš ćeif Sarajlije. I koliko god je na čaršiji graja, u kafani je tišina. Lijepo čuješ kako krklja tekućina u nargilama i kako vri kahva na žeravici. Kad uniđe novi gost, najprije pogleda i potraži mjesto gdje će sjesti, pa kad sjedne, onda se ogleda desno i lijevo i pravo po gostima, koji od ranije sjede u kafani, pa onda, pošutjevši još minutu ili dvije, izrekne pozdrav. Zatim opet šutnja kao u katoličkih trapista.

U trgovinama tekstilom vidlo sam dobre engleske čohe i skupocjene i španske i venecijanske kadife. Tkanine za laganu žensku odjeću, kao paučina tanku svilu s prekrasnim mustrama dobavljenu iz Male Azije. Nešto podalje vidimo kako žene oblače na noge čizme od crvene ili kao limun žute kože. "

Godine 1628. u Bosnu je za beglerbega došao Abaza Mehmedpaša. Period njegove vladavine u Bosni, ostao je zapamćen kao doba stalnih nemira. U jednoj turskoj kronici zabilježeno je da se Abaza-paša bio okomio na bogatog sarajevskog trgovca Hadži Sinanuddina Jusufa, oca Mustafapaše silahdara sultana Murata IV (1623-1640), osnivača poznate Hadži-Sinanove tekije u Sagrdžijama, koja je ujedno jedini značajniji objekat podignut u Sarajevu u XVII stoljeću. Mustafa-paša je tekiju podigao na ime svoga oca Hadži Sinana u nekadašnjoj Sarač Alijinoj mahali izmedu 1638. kija ima više prostorija, što odgovara prirodi zikra i života pripadnika reda kaderija: simhana, stan za šejha, musafrhana, mejdan odaja koju dijeli jedan hodnik od kahve odžaka. U svome ljetopisu poznati kroničar Sarajeva Mula Mustafa Bašeskija spominje da je u Hadži Sinanovoj tekiji bila i ludnica. Iako je više puta stradala u požarima, tekija je do danas sačuvala svoj prvobitni izgled. Posebnu vrijednost u tekiji predstavljaju kaligrafski natpisi na zidovima ulaznog i dvorišnog dijela tekije. Preko stotinu očuvanih kaligrafskih natpisa po likovnoj vrijednosti spadaju medu najvrjednija umjetnička ostvarenja ove vrste kod nas. Pored redovnih derviških obreda u tekiji se izučavao tesawuf, čitala se i izučavala djela na perzijskom, turskom i arapskom jeziku. Šejhovi i derviši Hadži Sinanove tekije i sami su bili pjesnici, među kojima je najpoznatiji Šejh Hasan Kaimija. Rođen je u Sarajevu u prvoj polovici XVII stoljeća gdje se školovao. Kasnije odlazi u Sofiju gdje je pred Šejhom Muslihuddinom iz Užica stekao više obrazovanje. Njegovo glavno djelo je Divan, ali on " ...pripada više žanru tekijske poezije jer su mu pjesme tesavufske ode Bogu i kadirljskom osnivaču Abdulkadiru Gejlaniju." I sam je osnivač jedne tekije u Sarajevu koja je pripadala redu Halvetija. Nalazila se na desnoj obali Miljacke, niže mosta Ćumurija. Izgorjela je 1697. godine i na njenom mjestu je podignuta nova koja je pripadala redu nakšibendija.

Godine 1640. u Sarajevu se desio zemljotres i tom prilikom srušila se je munara Komatinove džamije. Iste godine kroz Sarajevo je prošao Pavle iz Rovinja. Iz njegovih zabilježaka se vidi da je Sarajevo stjecište trgovaca, puno robe koja ide iz Mletaka u Carigrad. "Razgledali smo jevrejsku čaršiju, gdje ima mnogo dućana, kao što su na pijaci Sv. Marka, ali nema onako fine robe. Pokazaše mi carinarnicu, koja je nalik na manastirsko dvorište, puno denjkova robe. Razgledasmo kovačku i kujundžijsku uličicu, sve lijepo uređene... Pokazaše mi begovu palaču. U njoj bilo velikih ogledala. Vidjeh njegov kabinet sa lijepim pisaćim stolom, malim stocem od abanosa. Prođosmo kroz sudijinu palaču, ali se zbog mnogog svijeta ne popesmo uz stepenice. Bacismo letimičan pogled, te vidjeh da je lijepa palača. "

Godine 1644. u sarajevskoj čaršiji je izbio veliki požar i tom prilikom izgorjela je pravoslavna crkva. Između 1639. i 1645. sarajevski župnik bio je fra Matija Benlić.

Dvadesetogodišnja borba oko Krita (Kandije), u stvari je završetak vjekovnog napora Osmanlija da istočno Sredozemlje učine svojim jedinstvenim posjedom. Kada je 1645. godine izbio Kandijski rat, njegove posljedice osjećale su se i u Sarajevu. Ne samo glad, nego i kuga koja je harala u Sarajevu 1647. godine, dovodili su stanovnike Sarajeva u veoma težak položaj. "Umire se od gladi, nema mesa ni povrća..." pisao je 1655. godine jedan mletački povjerenik iz Sarajeva.

Godine 1656. u Sarajevu je ponovo izbio požar, i tom prilikom stradala je cijela čaršija na desnoj obali Miljacke. Izgorjela je i Varoš sa Starom pravoslavnom crkvom kao i Latinluk sa katoličkom kapelom. Dvije godine iza toga pravoslavna opština je tražila da dobije ferman da obnovi crkvu i tom prilikom za njenu obnovu utrošeno je 64. 500 akči. Sarajevsku parohiju u to vrijeme opsluživao je jedan proto sa dva sveštenika.

Iste te 1656. godine u Sarajevo je stigao dubrovački poklisar Božo Prokulo na poklonjenje novom bosanskom paši Sulejman-paši i zapisao da je sarajevska čaršija "... velika, bogata, u središtu one trgovačke mreže koja je bila razapeta između Ankone, Mletaka, Budima i cijelog Prednjeg istoka, ona je već raspolagala snažnim i vidljivim slojem trgovaca koji su mogli i htjeli da ispolje svoju posebnu volju. "

Dvije godine kasnije, 1658. kroz Sarajevo su prošla dva francuska putopisca i ostavili veoma zanimljive opise Sarajeva iz tog vremena: Poullet I Quiclet.

"Ovaj grad Sarajevo je prijestolnica jednog od najvažnijih pašaluka"; piše Poullet, "On je prilično velik, mnogo duži, nego li širi, pa je udubljen prema sjeveru između dvije planine. On ima mnoštvo džamija s olovnim krovom, koji se svršava s turbetom. Svaka ima svoju česmu s poviše pisaka, na kojoj se peru oni koji se nijesu umili kod kuće ili koje je poziv na molitvu zatekao na ulici... Imaju obično dva stana: njihov i njihovih žena, a u svakom stanu ima nekoliko soba opredijeljenih za noć i za dan ". On dalje opisuje detaljno unutrašnjost kuća, način odijevanja stanovnika, bosanskog pašu "...koji svakog popodneva izlaziše u pratnji od petnaest do šesnaest stotina konjanika, isto tako lijepih ljudi, kao i ćilih konja. Gotovo u svih konja grudi, uzde i sapi bijahu nakićeni srebrenim ili pozlaćenim pločama... " Iste godine o Sarajevu piše Quiclet: "Ima tu (u Sarajevu), sto i jedna džamija ili mesdžid, a sedam njih pokriveno je olovom; rijeka koja ondje protiče zove se Miljacka i ne nosi lađa. Ima vrlo lijepih šetališta i kamenih i drvenih, dosta lijepih i dobro načinjenih mostova, te 169 lijepih česama. Grad je pun vrtova, te je malo kuća bez posebnog vrta, a svi su puni voćaka, osobito jabuka; ali sve su kasnorodne radi velike zime i snijega, koji dugo traju, obično čitavu zimu. Grad je ukrašen sa tri ili četiri hamama ili javna kupatila za oba spola, ali u razne satove, a osobito u četvrtak i petak, na koji dan žene idu onamo kao na procesiju; a idu po cijelom gradu zastrte kao da su maskirane, bijelim velom ... Vidjeli smo i tekije i manastire, neke vrste njihovih monaha, koji u petak igrahu i moljahu Boga svojim jezikom, a jedan se po zvuku malih muklih bubnjeva okretao, koji ga je kako velebodrio. I okretali bi se a da ne padnu, po deset hiljada puta... Veliki trg ili čaršija je čudo. U nedjelju koja je u Turskoj pazarni dan, naći je tamo neizmjerno naroda i svake vrste robe na prodaju. Ima i vrlo lijepih tržnica, zatvorenih, koje se noću zatvaraju kao zemaljske palače; zovu ih bezistani. Tu se prodaje sukno (draps), vosak, platno, koža, lijepo krzno i postave, svila i druga roba koja dolazi iz Mletaka, i druga roba i radovi iz zemlje. "

Godine 1660. kroz Sarajevo je prošao čuveni putopisac Evlija Čelebija i ostavio dragocjene zapise o ovom gradu: "Na zemlji ima mnogo gradova po imenu Saraj: AK Saraj, Tabe-saraj između Perzije, Ðurđistana i Degestana, Šehir saraj na obali rijeke Erdelja, kad se prođe polje Hajhat, sada u zemlji Moskoviji, Vize-saraj u Rumeliji i drugi. Ali ovaj bosanski kameni šeher Sarajevo je od svih ovih napredniji, ljepši i življi. U donjem i gornjem dijelu šehera teku bezgranične i bezbrojne žive vode, a sa svih strana ukrašen je mnogobrojnim baščama, koje izgledaju kao ružičnjaci ili ograđene rajske bašče... " "Ovdje ima dvadeset i šest hiljada bašča kao rajskih vrtova, a kroz svaku teče živa voda. Ti su vrtovi krasni kao zemaljski raj (bagi irem). Ukrašeni su raznovrsnim hladnjacima, bazenima i šadrvanima. Jedno izletište je Bašča Mevlevijske tekije na obali rijeke Miljacke. Iznad nje je izletište u Gaju male tekije. Tu ima neka vrsta tako sočnog i ukrasnog crnog grožda da ga se čovjek ne može zasititi. Zatim ima izletište na Vrelu Bosne. Na obali te rijeke ljudi iz cijelog šeher Sarajeva koji znaju da uživaju razapnu manje i veće šatore te u mrežu love pastrmu, tešku po jednu oku. Od nje prave ukusne ćevape, pa jedući i pijući uživaju." Interesantne podatke Evlija Čelebija donosi i o stanovništvu Sarajeva: "Kako je ovdje klima prijatna, ljudi su u licu rumeni. Sa sve četiri strane šehera su planinski pašnjaci, a živih voda ima mnogo. Zbog toga je stanovništvo krepko i zdravo. Cak ima više hiljada starih i dugovječnih ljudi koji su bili i prošli, oronuli i iznemogli, ljudi koji su prevalili prosječni život od sedamdeset godina... Sve su to bogobojažljivi ljudi, čistog ispravnog i nepomućenog vjerovanja. Oni su daleko od zavisti i mržnje, a svi su, staro i mlado, gospoda i sirotinja istrajni u molitvi. Pa i kad u čaršiji brojeći novac, čuju poziv na molitvu (ezan), reknu: "Odazivam ti se, Bože"; i ostavljajući novac, onako otvoreno, jatimice hrle u džamiju ne zatvorivši dućan. Poslije kada obave molitvu, vraćaju se i nastavljaju posao u trgovini, jer se svi stanovnici drže izreke: "Trudbenik je ljubimac Božiji"... " Narod se u ovim krajevima u pučkom govoru zovu Bošnjaci ("Bošnjak"). Samo draže im je kad se kaže Bosanac ("Bosnevi"). Kao što je čist njihov jezik, tako su, zaista, i oni sami bistri ljudi koji sve ispravno prosuduju. Jezik im je blizak latinskom. "

U sarajevskoj čaršiji egzistiralo je 80 raznih vrsta zanata organizovanih u jake cehovske organizacije. Dobar dio čaršije bioje natkriven, te prolazeći kroz nju, Evlija Čelebija kaže da je sarajevska čaršija slična onima u Brusi i Halepu: "U čaršiji ima u svemu hiljadu i osamdeset dućana koji su uzor ljepote. Sama čaršija je veoma privlačna i izgrađena po planu. Svaki pojedini dio čaršije je natkriven isto kao čaršije u gradovima Halep i Brusa, samo što ti krovovi nisu građeni od tvrdog materijala, nego samo od debelih greda. Glavne ulice su čiste i pokaldrmisane, a u jednoj krasnoj zgradi koja je sagrađena od tvrdog materijala nalazi se bezistan. Tu se može vrlo jeftino kupiti svakovrsne robe iz Indije, Arabije, Persije, Poljske i Češke. Kako su Dubrovnik i Mleci udaljeni od ovoga grada samo dva tri konaka, to se iz Zadra, Šibenika i Splita za dva dana doveze na komorskim konjima u ovaj grad bezgranično mnogo vrsta robe, skupocjenog sukna i , finih svilenih tkanina, koje se prelijevaju kao mramor, pa se tu prodaju. Čohadžijska (suknarska) čaršija i kazandžijski bazar su vrlo živi. "

Esnafi u kojima su bile udružene sarajevske zanatlije bile su veoma moćne organizacije. Oni su imali svoju upravu, u koju su ulazili najugledniji članovi korporacije. Na čelu esnafa bio je ćehaja, a uz njega važni funkcioneri bili su kalfabaša, ustabaša, jigit, čauš, bajraktar. Odbor esnafa, pored ćehaje i ostalih funkcionera činili su i ugledniji majstori. Po potrebi ćehaja je sazivao i esnafsku skupštinu na kojoj su pravo glasa imali samo majstori. Esnafi su se držali svojih statuta, prema kojima su se tačno znali poslovi esnafa. Zanatlije su mogle otvarati dućane samo u čaršiji svoga esnafa npr. kazandžija u Kazandžiluku, sarač u Saračima, mudželit u Mudželitima itd. Izuzetak su činili slabiji esnafi ili nekazanimanja koja su bila potrebna svakoj čaršiji.

Dućani u čaršiji bili su otvoreni po cijeli dan. Noću, kada je čaršija bila zatvorena čuvali su je posebni čuvari - pasvandžije. Njih su plaćali zanatlije i trgovci.

Sarajevo je u XVII stoljeću i važan trgovački centar. Sarajevski trgovci održavali su žive trgovačke veze sa drugim trgovačkim centrima, kao što su Istanbul, Solun, Dubrovnik, Venecija, Ankona, Split a kasnije i Trst. Sarajevska čaršija bila je centar odakle su se snabdijevali robom, posebno uvoznom gradovi Bosne i Hercegovine. Izvozili su se koža, vosak, noževi i slično, a uvozilo se maslinovo ulje, duhan, kahva, riža, sahtijan, pamuk, staklo (posebno iz Venecije), razne vrste tkanina. Pored značajne uloge u privrednom životu grada, trgovci sarajevske čaršije bili su i posrednici u unošenju kulture u raznim vidovima i sa Istoka i sa Zapada, što se naročito manifestovalo u nošnji, modi, kozmetici, u širenju književnosti i sl.

U XVII stoljeću porasla je i uloga domaćeg kršćanskog stanovništva u gradskoj privredi. Među zanatlijama posebno se ističu zlatari, ćiji proizvodi nalaze mjesto u crkvama i van Sarajeva. Na njihovim predmetima osjeća se snažan orijentalni utjecaj.

Pored požara u Sarajevu su bile česte i poplave. Tako je Osman ef. Sugalija zabilježio u svojoj Kronici, da je 4. aprila 1665. godine počeo padati snijeg, te padao tri dana i prouzrokovao poplavu. Iste godine pala je i kiša kakva se nije zapamtila u mjesecu junu i poplavila Sarajevo.

U XVII stoljeću nastaju najbolja djela divanske poezije i kod nas. Pored Mostara, Sarajevo je grad u kome nastaju divni primjeri ove književnosti. Svoja djela ovdje su stvarali, Nerkesija, Mehmed Fevzija, Husejnbeg Alajbegović, Mirija, Abdulkerim Bošnjak Samija, Sukkerija Zekerija, Mustafa Bošnjak Katibija, Hasan Kaimija. Mnogi od njih pisali su nadahnuti ljepotama Sarajeva, njegovim zelenilom, baščama, živopisnim mahalama, mostovima, česmama. Najdužu poemu o Sarajevu napisao je Ahmed Ćelebi, rođeni Sarajlija. Napisao je za vrijeme svoga boravka u Carigradu, prožet čežnjom za rodnim krajem:

" Kazuj, lahore, o mom zavičaju,
kako je?
Šta je s mojim srcu dragim
gradom?
Je li sada poput raja Sarajevo
ljepotica puno?
Kako je to divno mjesto koje
vidik obasjava!
Kako da ga hvalim kad na svijetu
malo mu je ravnih?
Ne bih slagao da kažem da je
drugi raj.
Žubore li na sve strane potoci?
Izviru li hladna vrela?!
Pije li se rujno vino boje
jorgovana?
Je li zasjela vesela družina
gospodski na cvjetnoj livadi?
Da li uživaju?
Kako li se zabavljaju?

(prev. O. Mušić)

Vrijeme u Sarajevu

Temperatura: 6 °C
Izlazak sunca: 6:20
Zalazak sunca: 4:37
Vlažnost: 87%
Vidljivost: 6km
Pritisak: 1028.11mb
Vjetar: S 3.22k/h




Vijećnica otvorena
9. maja 2014.

Virtualni prikaz unutrašnjosti Vijećnice



Koncert Becke filharmonije
28.06.2014.



Sarajevo Grand Prix 2014
22. juni 2014.



15. - 23.08.2014