Izaberi jezik: Bosanski Cpпckи Hrvatski English Nedelja, 21.12.2014 13:00 h A A A  

"Sarajevo - evropski most kultura 2014"

Obiljezavanje stotinu godina od sarajevskog atentata i pocetka Prvog svjetskog rata, 30 godina od odrzavanja XIV Zimskih olimpijskih igara, 30 godina festivala "Sarajevska Zima", 20 godina Sarajevo Film Festivala, te otvorenje sarajevske Vijecnice samo su neki od dogadjaja koje Sarajevo docekuje u 2014. godini.

learn more
Dobrodošli na službene stranice Grada Sarajeva

1918.-1945.

Print   E-mail
Period 1918.-1945. god.

Još od svog osnivanja, sredinom XV stoljeća, Sarajevo se razvija kao složen gradski organizam koji se svojim položajem i urbanom strukturom prirodno nameće kao ekonomski, politički i kulturni centar jednog šireg geografskog i povijesno definiranog područja. U tom je smislu Sarajevo, historijski gledano, imalo veliku ulogu ne samo u bosanskohercegovačkim, nego i širim balkanskim i međukontinentalnim relacijama. Različiti civilizacijski i privredni tokovi između Bliskog Istoka, Mediterana i Srednje Evrope stoljećima idu jednom trasom koja dijagonalno presijeca Balkan po osovini Carigrad - Beč. Na mjestu gdje tu trasu siječe put koji iz Srednje Evrope, dolinom Bosne i Neretve, vodi prema Jadranu i centralnom dijelu Mediterana, razvilo se Sarajevo kao jedna od najznačajnijih urbanih aglomeracija na Balkanu. Odatle se Sarajevo, na historijskoj pozornici ovog dijela svijeta, u sukobu kontinenata, u interakciji različitih naroda, kultura i ideologija, javlja kao grad sa posebnom ulogom i značajem.

To je grad koji je u okviru različitih historijskih zbivanja stoljećima bio utočište i raskršće svjetova, "s putevima u Carigrad, Zagreb, Cetinje - Beograd, Beč-Peštu i Jeruzalem". O tome svjedoče brojne džamije, različite crkve, sinagoge, konfesionalne škole i drugi vjerski objekti koji su još od XVI. stoljeća prirodno utkani u njegovu urbanu strukturu. Sarajevo je kao grad stotinama godina bilo most saradnje između Istoka i Zapada, mjesto međusobne razmjene dobara i iskustava. Ono je istovremeno predstavljalo i predstavlja jednu neuralgičnu tačku evropske, pa i svjetske historije XX. stoljeća.

Sarajevo je u svjetsku povijest ušlo jednim terorističkim aktom, kao zločinom koji je "potresao svijet" i uveo ga prije vremena u odavno planirani sukob dva imperijalistička bloka, odnosno Prvi svjetski rat. Ubistvo austrijskog nadvojvode Franza Ferdinanda i njegove supruge koje je 28. juna 1914. izvršio Gavrilo Princip, kao djelo grupe nacionalističkih i šovinističkih srpskih omladinaca, koje je službena historiografija decenijama slavila kao nekakav "nacionalno-revolucionarni" čin. Ovi su "nacionalni revolucionari" ustvari bili obični nadničari srbijanske vojne obavještajne službe.

Odmah poslije ubistva Ferdinanda, u Sarajevu i nekim mjestima u unutrašnjosti zemlje došlo je do demonstracija protiv Srba, pa su mnoge radnje i drugi objekti srpskih trgovaca i građana demolirani i opljačkani. Vjerovatno da bi se opravdale što su svojim propustima pri organiziranju nadvojvodine posjete dozvolile da se zločin dogodi, gradske vlasti Sarajeva su čak prvog dana huškale neodgovorne elemente protiv Srba. Ugledni grarlanski političari i zastupnici Bosanskog sabora, dr. Jozo Sunarić, Serif Arnautović i Danilo Dimović su odmah posjetili zemaljskog poglavara Oscara Potioreka i tražili intervenciju kako bi se neredi i napadi na Srbe spriječili. General Potiorek je već 29. juna 1914. proglasio u Sarajevu prijeki sud. U obrazloženju ove odluke Zemaljska vlada je istakla da nije kriva za "nemile događaje" koji su snažno izbili kao neposredna reakcija na "žalosno zlodjelo". Vlada je spremna pružiti pomoć svima koji su se zbog progona i pljački našli bez životnih sredstava.

Nakon toga je došlo do sudskih progona i interniranja srpskog stanovništva, posebno onog sa granice prema Srbiji i Crnoj Gori. Protiv takve politike i takvih postupaka prvi se javno oglasio reisul-ulema Džemaludin Čaušević. On je već 4. jula 1914. uputio apel Bošnjacima savjetujući "svakom bratu muslimanu, da se kani zadirkivanja i izazivanja, a naročito da se prođe Bogu mrskog djela uništavanja imovine". Istog dana se oglasio i vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, koji se našao pobuđen da jednom okružnicom pozove narod i svećenstvo da "u općoj tuzi i bolu" ne narušavaju mir i red i ne nanose štetu "bližnjemu svome". Reis Čaušević je svoj apel proširio i kao "Proglas muslimanima" objavio u sarajevskom alhamiado listu "Jeni mishab" (Nova baklja), 24.jula 1914. Pored reisa Čauševića, sličnim su se apelima protiv progona Srba i uništavanja njihove imovine oglašavali i drugi bošnjački politički, vjerski i kulturni prvaci i radnici, sve dok se to moglo objaviti u nekim od sarajevskih novina koje su po kratkom policijskom postupku svakodnevno obustavljane i zabranjivane. Prijeki sud u Sarajevu je ukinut već 26. jula 1914., dva dana pred objavu i početak rata.

Već prvih dana izbijanja rata nastupila su u Sarajevu i cijeloj zemlji teška vremena. Ratna dejstva na granici BiH i Srbije počela su prvom austrougarskom ofanzivom 12. augusta 1914. U četverodnevnoj bici na Ceru austrougarske jedinice su poražene i prisiljene da se 24. augusta povuku preko Drine nazad u Bosnu. Srpska vojska je odmah potom i sama prešla Drinu, marširajući preko istočne Bosne prema Sarajevu. Njoj su se ubrzo pridružile crnogorske čete koje su upale u istočnu Hercegovinu. Uz pljačkaške akcije u Podrinju i istočnoj Hercegovini, srpska i crnogorska vojska su počinile i više zločina nad muslimanskim stanovništvom. Sredinom septembra 1914. srpske i crnogorske čete su izbile na Romaniju i doprle do prilaza Sarajevu. Stanje je bilo kritično, pa je komanda sarajevskog garnizona izdala 18. septembra naredbu kojom je ograničeno kretanje građana i zabranjen svaki ulazak i izlazak iz grada bez posebne vojne dozvole. Na Romaniji su od 18. do 30. oktobra vođene teške borbe za odbranu samog Sarajeva kao zemaljskog glavnog grada.

Istovremeno je, dok su se još u Sarajevu čuli srpsko-crnogorski topovi sa Romanije, održano od 12. do 28. oktobra 1914. suđenje "mladobosancima", odnosno ubicama Franza Ferdinanda. G. Princip je kao i većina drugih učesnika u ubistvu Ferdinanda osuđen na 20 godina zatvora. Smrtnu kaznu kao maloljetnik nije mogao dobiti, jer je Austrija bila striktno pravna država u kojoj se punoljetstvo sticalo sa navršene 24 godine.

Slomom Srbije i Crne Gore u oktobru 1915, BiH se našla u pozadini. Frontovi Prvog svjetskog rata pomjeraju se daleko od njenih granica, ali brojni Bosanci mobilizirani u austrougarske regimente ginu i stradavaju po tim dalekim ratištima.

Mada daleko od velikih bojišta, u BiH su se posljedice rata, prije svega u vidu masovne gladi, svuda osjećale. U zemlji je zavedena ratna privreda, pa su od stanovništva uzimane razne stvari za vojne potrebe (tzv. rekvizicija). Uzimani su u prvom redu tegleća stoka i hrana, pa su se uskoro u cijeloj zemlji, posebno u gradovima, osjetili oskudica i glad. Zato je u Sarajevu i drugim većim gradovima već od augusta 1914. zaveden poseban režim snabdijevanja stanovništva životnim namirnicama (tzv. aprovizacija). Vlasti su preduzimale i druge mjere, posebno kada je Sarajevo u pitanju, da se u zemlji osiguraju bar najnužnije namirnice.

Ubrzo po izbijanju rata 1914. u Sarajevu je kao zemaljskom glavnom gradu zamro svaki javni politički život, što je bio slučaj ne samo u BiH, nego i u ostalim dijelovima Monarhije. Prvih mjeseci 1917. dolazi do oživljavanja političkog života u Monarhiji, posebno u vezi sa raznim državnopravnim odnosima, među kojima dominira jugoslavensko pitanje, kao pitanje stvaranja jedne jugoslavenske države. Najaktivniji na tom planu je dr. Anton Korošec, vođa Slovenske ljudske stranke, koji se zalagao za stvaranje jedne jugoslavenske države u okviru Monarhije njenim trijalističkim preuređenjem. On je u tom smislu tokom 1917. uspostavio intenzivne veze sa političarima u Zagrebu, Sarajevu, a posebno u Istri i Dalmaciji.

Kada je krajem ljeta 1918. postalo jasno da će Austro-Ugarska izgubiti rat, građanski političari u njenim južnoslavenskim pokrajinama se u ogromnoj većini opredjeljuju za ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu jugoslavensku državu. Početkom septembra 1918. došao je u kratku posjetu Sarajevu dr. Korošec, gdje je razgovarao sa vodećim bosanskim političarima i vjerskim poglavarima i predstavnicima. Najveći utisak na Korošeca je ostavio reisul-ulema Čaušević, koga je posjetio skupa sa dr. Jozom Sunarićem. Reis je tom prilikom rekao, da će "odobriti svaki čin koji će našem narodu donijeti slobodu", te da mu je lično "dosta naše vlade i turske i njemačke". Čaušević se istovremeno odlučno založio za saradnju svih Južnih Slavena i opću amnestiju.

U procesu smjene vlasti do koje dolazi u svim južnoslavenskim pokrajinama Austro-Ugarske, u Sarajevu je 31. oktobra 1918. konstituiran Glavni odbor Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba za BiH. Za predsjednika Odbora je izabran ugledni sarajevski poduzimač Gligorije Jeftanović, a za potpredsjednike dr. Jozo Sunarić i dr. Halid-beg Hrasnica. Posljednji austrougarski zemaljski poglavar za BiH, general Stjepan Sarkotić predao je u Sarajevu l. novembra 1918. upravu zemlje Glavnom odboru Narodnog vijeća SHS za BiH. Samo dva dana kasnije, 3. novembra, Glavni odbor je imenovao Narodnu vladu za BiH, koja je odmah preuzela "poslove zemaljske uprave". Zbog općeg nereda i pravne nesigurnosti, do kojih je u tim prevratnim danima došlo u mnogim dijelovima zemlje, sastali su se 4. novembra 1918. kod Višegrada predstavnici Glavnog odbora SHS za BiH sa vojvodom Stepom Stepanovićem, komandantom druge srpske armije. Tu je postignut sporazum da druga srpska armija uđe u BiH i preuzme brigu o javnoj sigurnosti i održavanju reda i mira. Tako su već 6. novembra 1918. prve srpske jedinice ušle u Sarajevo.

Njihovim ulaskom nije spriječeno nasilje nad Bošnjacima kao muslimanima. Prevrat i dolazak "srpske vlasti" u BiH su mnogi shvatili kao otvoreni poziv na pljačku, otimanje zemlje, progon i likvidaciju muslimana. Položaj muslimana postao je neizdržljiv, o čemu su i u inostranstvo prodrli izvještaji. Tako je francuski novinar Charles Rivet prilikom boravka u Sarajevu februara 1919. razgovarao između ostalih i sa reisul-ulemom Cauševićem i taj je razgovor objavio u pariškom listu "Le temps" l. aprila iste godine. Iznoseći podatke o stradanjima muslimana "prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije", kojoj su se oni "spremali služiti svom dušom", Čaušević je naglasio, da "smo mi ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvim". Oni bosanske muslimane smatraju "uljezima", zaključio je Čaušević. Na ovo je tadašnji ministar unutrašnjih poslova Svetozar Pribićević zahtijevao od predsjednika zemaljske vlade za BiH, Atanasija Šole, da "diskretno" zatraži od Čauševića da demantira izjavu pariškom novinaru, ili da mu u suprotnom uputi prijedlog za njegovo penzioniranje. Šola je odgovorio da to nije moguće, jer su Čauševićevi navodi tačni, radi se o čovjeku koji je 1914. štitio Srbe od progona.

Ujedinjenjem, odnosno proglašenjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca l. decembra 1918, BiH je ušla u sastav jedinstvene jugoslavenske države, ali je još jedno duže vrijeme zadržala neke elemente i oblike svoje državnosti, čime je i Sarajevo ostalo u statusu zemaljskog glavnog grada. Narodna vlada za BiH je poslije l. decembra 1918. nastavila svoj rad kao Zemaljska vlada za BiH. Poslije donošenja Vidovdanskog ustava, 28. juna 1921., Zemaljska vlada je nastavila rad kao Pokrajinska uprava za BiH. Pošto je u aprilu 1922. donijet zakon kojim su u državi uspostavljene 33 oblasti, od kojih šest u BiH, to su centralne vlasti u Beogradu počele požurivati likvidaciju Pokrajinske uprave, cijeneći da je već krajnje vrijeme za dokidanje pokrajinskih vlada koje su, bez obzira na stalno smanjivanje njihovih nadležnosti, u narodu općenito smatrane kao vlade njegove uže historijske domovine. To nije odgovaralo intencijama režima da se u skladu sa odredbama Vidovdanskog ustava provede u državi potpuna unitarizacija i centralizacija cjelokupne uprave. Likvidacija Pokrajinske uprave za BiH pokazala se kao složen i kompliciran posao koji je potrajao skoro dvije godine. Poslovi Pokrajinske uprave za BiH su konačno u cijelosti likvidirani 25. februara 1924., čime je Sarajevo izgubilo atribute zemaljskog glavnog grada i svedeno na sjedište sarajevske oblasti.

Ta se sarajevska oblast podudarala sa nekadašnjim sarajevskim okrugom, u kojem je, prema prvom popisu stanovništva u Kraljevini SHS od 31. januara 1921., živjelo 287.214 stanovnika. Od togaje 66.317 duša živjelo u samom Sarajevu kao gradu. U tom ukupnom broju je prema vjerskoj strukturi u gradu bilo 22.474 muslimana, 16.317 pravoslavnih,19.242 rimokatolika, 7.458 Jevreja, 470 evangelika, 160 grkokatolika, 29 ostalih i 16 bez konfesije ili nepoznato.

Prema posljednjem austrijskom popisu od 10. oktobra 1910. u Sarajevu je živjelo 51.919 stanovnika. To znači da se za deset ?odina, bez obzira na rat ili možda zahvaljujući upravo njemu, broj žitelja Sarajeva povećao za 27,7%. U gradu se u tom periodu povećao čak i broj muslimana, sa 18.460 u 1910. na 22.474 u 1921., mada se muslimansko stanovništvo u BiH brojčano smanjilo od 612.137 u 1910. na 588.173 u 1921. godini. Za deset godina se broj muslimana u BiH "smanjio za 23.964 duše.

U narednih deset godina demografski rast u Sarajevu se usporava. Prema drugom i posljednjem popisu stanovništva Kraljevine Jugoslavije od 31. marta 1931., u gradu Sarajevu su živjela 78.173 stanovnika. Povećanje u odnosu na 1921. godinu je iznosilo 17,9%. Vjersko-etnička struktura u gradu se nije znatnije izmijenila. Od ukupnog broja 78.173 gradskih žitelja, muslimana je bilo 29.649, pravoslavnih 18.630, rimokatolika 21.372 i evangelika 534. Pripadnika ostalih kršćanskih crkava bilo je 851, dok Jevreji u ovom popisu nisu posebno iskazani nego su ubrojani u ostale kojih je ukupno bilo 7.637, od čega najmanje 7.500 Jevreja. Rezultati popisa iz 1931. objavljeni su tek 1938, kada je već bio u toku progon Jevreja u nacističkoj Njemačkoj i nekim drugim evropskim državama, pa je Kraljevina Jugoslavija vjerovatno nastojala prikriti podatke o svom jevrejskom stanovništvu.

Pod pretpostavkom da je u razdoblju 1931-1941. održana ista stopa demografskog rasta kao u prethodnom desetogodišnjem periodu, onda bi Sarajevo pred rat, aprila 1941., imalo 92.148 stanovnika. U svakom slučaju rast nije mogao pasti ispod deset promila godišnje, pošto u tom razdoblju nije bilo nikakvih velikih prirodnih ni socijalno-političkih kataklizmi. To znači da se stanovništvo Sarajeva 1941. godine, suprotno od u publicistici uobičajene brojke od 70.000 stanovnika, pouzdano može procijeniti na preko 90.000 duša.

Sarajevo je u razdoblju između dva svjetska rata privredno stagniralo. Ni Austro-Ugarska nije u Sarajevu podigla neke velike industrijske pogone, a poslije 1918. ovaj je grad u tom pogledu potpuno zanemaren. Glavni industrijski pogoni u gradu bili su Fabrika duhana, Pivara, Tkaonica ćilima, Tvornica čarapa, jedan paromlin i desetak ciglana, što je uglavnom podignuto još prije Prvog svjetskog rata. Uz sarajevski željeznički čvor, izgrađen u razdoblju 1882-1906., vremenom se razvila velika Željeznička radionica koja je zapošljavala preko hiljadu radnika, pa je bila najveći pogon u gradu. Tako je u razdoblju između dva svjetska rata gradska privreda u osnovi počivala na zanatstvu, trgovini i općenito robnom i novčanom prometu.

U urbanom pogledu Sarajevo je u međuratnom razdoblju ostalo unutar gradskog atara izgrađenog i obilježenog maltama tokom austrougarske uprave. Općenito se može reći da je graditeljstvo u Sarajevu poslije 1918. u opadanju, kako obimom tako i kvalitetom u odnosu na prethodno austrijsko doba. Austrougarska uprava je postavila osnove regulacionog plana koje su između dva svjetska rata predstavljale okvir cjelokupne građevinske aktivnosti u gradu. Kako grad nije dobio novi regulacioni plan, to se u međuratnom periodu gradilo na principu slobodne konkurencije i zahtjeva tržišta. Odatle su nove gradnje predstavljale parcijalna rješenja, kao određene interpolacije u zatečenim stambenim i poslovnim blokovima. Građene su pretežno višekatnice sa stanovima namijenjenim za iznajmljivanje imućnijim građanima.

Sve do punog proboja "Moderne" gradskom arhitekturom su dominirali naslijeđeni uticaji akademizma i eklekticizma sa izvjesnim pokušajima neobizantskog stila koji su u Sarajevu donijeli beogradski arhitekti Aleksandar Deroko (pravoslavna crkva u Novom Sarajevu), Milan Zloković (Hipotekarna banka, danas Narodna banka) i dr. Prva građevina u stilu "Moderne" bila je zgrada banke "Slavija" na Obali (kasnije "Tanjug", danas "BH Press"), izgrađena prema projektu češkog arhitekte Jana Kotjere. Stvarni prodor "Moderna" je doživjela tek od početka tridesetih godina kada jedna neformalna grupa arhitekata, školovanih pretežno u Pragu, donosi u Sarajevo savremene ideje nastale u vodećim arhitektonskim centrima. Ovi vatreni pobornici Moderne preuzeli su od 1930. vodeću ulogu u izgradnji javnih gradskih objekata, kao što su banke, srednje škole, bolnice, kina, štamparije, kafane itd. Najistaknutiji predstavnici Moderne u Sarajevu tog vremena bili su arhitekti Mate Baylon (Berza rada, Gradska štedionica), Helen Buldasar (zgrada Crvenog krsta, Javno kupatilo), braća Reuf i Muhamed Kadić (vakufski neboder) i dr. Među najznačajnijim nosiocima Moderne bio je profesor Dušan Smiljanić, koji je pored ostalog projektirao Bolnicu "Jezero", čija je gradnja dovršena 1938. godine.

Ovaj je objekat sa širokim horizontalnim prozorima i ravnim krovom postao jedan od karakterističnih simbola gradske arhitekture sve do sedamdesetih godina. Moderna je u Sarajevu startovala relativno kasno, pa se njena primjena svela na pojedinačne zgrade i gradnje, bez dubljeg traga u arhitekturi grada i njegovih prostora. Poslije 1918. Sarajevo postepeno gubi svojstva administrativno-političkog središta BiH. Nekadašnji blistavi zemaljski glavni grad sveden je šestojanuarskom diktaturom na provincijsko sjedište Drinske banovine. Na račun Sarajeva forsirani su drugi gradovi u BiH, posebno Banja Luka koja je kao sjedište Vrbaske banovine zamišljena kao najistureniji srpsko-pravoslavni punkt prema neposrednom katoličkom Zagrebu.

Sarajevo se ni u šestojanuarskim okolnostima nije sasvim predavalo, niti se moglo zaobići kao geografski centar Jugoslavije. Preko Sarajeva je vodila željeznička pruga od Slavonskog Broda do Metkovića, tada najveće jugoslavenske izvozno-uvozne luke. U gradu je djelovalo više kulturnih, prosvjetnih, školskih i vjerskih institucija i udruženja, sa relativno razvijenim književnim životom, brojnim novinama i periodičnim publikacijama. Sve to ipak nije moglo izbrisati utisak da je Sarajevo u to vrijeme bilo, kako jedanput reče Laurence Durell, "selo kao instinkt ostavljen da kržlja, neobično oko odjeka jednog revolverskog pucnja".

Režim šestojanuarske diktature je ukinuo vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju muslimana u BiH, a juna 1930. sjedište rijaseta dekretom premjestio iz Sarajeva u Beograd. Time je Sarajevo izgubilo jednu od veoma značajnih atribucija glavnog grada i kulturno-političkog središta Bosne. Rijaset, odnosno sjedište reisul-uleme je vraćeno u Sarajevo tek poslije osam godina, juna 1938., kao rezultat političke nagodbe dr. Mehmeda Spahe, vođe Jugoslavenske muslimanske organizacije sa dr. Milanom Stojadinovićem, predsjednikom vlade Kraljevine Jugoslavije. Iste godine otvorena je Visoka islamska šerijatsko-teološka škola, kao prva visokoškolska ustanova u Sarajevu i BiH.

Aprilskim ratom i okupacijom 1941. godine Sarajevo se našlo u središtu različitih i tragičnih ratnih zbivanja. Sarajevo iz aprilskih dana 1941. ponekad se naziva "jugoslavenskim Sedanom" analogno Sedanu na rijeci Meuse, gdje je pred njemačkom silom početkom septembra 1870. kapitulirao Napoleon III sa preko 100.000 vojnika. Sedamdeset godina kasnije, maja 1940., glavnina njemačkih oklopnih divizija je iz Belgije, upravo preko Sedana prodrla u Francusku, koja je ponovo prisiljena na kapitulaciju.

Od prvog dana rata, 6. aprila 1941., kralj, Vrhovna komanda Jugoslovenske vojske, vlada i njene razne institucije, te dio diplomatskog kora, povlačili su se i u općoj pometnji i panici bježali iz Beograda prema Sarajevu. Tako se tih aprilskih dana u gradu i njegovoj okolini stekao, u bjekstvu i iščekivanju evakuacije, šarolik svijet vezan uz politički i diplomatski establišment Kraljevine Jugoslavije. Iz Sarajeva su se kralj i vlada povukli prema Nikšiću, odakle su već 16. aprila 1941. odletjeli u Atinu i dalje na Bliski istok pod britansku zaštitu. Dva dana kasnije Jugoslovenska kraljevska vojska je kapitulirala. Sarajevo se našlo u sastavu ustaške NDH, a faktički pod njemačkom okupacijom.

Već u ljeto 1941. muslimani su u raznim krajevima BiH i Sandžaka bili izloženi masovnim četničkim napadima na njihove živote i imovinu. Sa druge strane, ustaške vlasti su odmah počele sa masovnim progonima i zatvaranjem Srba, Jevreja, "bijelih Cigana" i svih antifašista bez obzira na vjersku i etničku pripadnost te njihovim deportiranjem u logore smrti. Pored toga, NDH je posebnom "zakonskom odredbom" već 30. aprila 1941. bosanske muslimane jednostrano proglasila Hrvatima "arijskog porijetla", ali im nije pružila nikakvu zaštitu od četničkih pokolja kojima su bili izloženi.

U tim okolnostima je u Sarajevu na skupštini Udruženja ilmije "El-Hidaje" 14. augusta 1941. usvojena rezolucija u kojoj se javno osuđuju ustaški zločini i oni pojedinci među muslimanima koji su sudjelovali u njihovom vršenju. Uz to su iznijeti podaci o stradanjima i progonima samih muslimana od strane četnika Draže Mihailovića. Brojni sarajevski građani muslimani su na svom skupu 12. oktobra 1941. usvojili i potpisali rezoluciju sličnog sadržaja. Poslije objavljivanja ove rezolucije jedna grupa sarajevskih Srba sa liječnicom dr. Marom Kurtović na čelu posjetila je dr. Asima Musakadića, predstojnika gradskog fizikata, i izrazila mu zahvalnost u ime srpskog građanstva i stanovništva. Doktor Musakadić je to sa odobravanjem saslušao, uz napomenu da sada očekuje od njih da na isti ili neki sličan način uzmu u zaštitu muslimane od četnika. Do neke takve akcije, izjave ili rezolucije sa srpske strane nikad nije došlo ni u Sarajevu niti drugdje u BiH.

Sarajevo je od kraja ljeta 1941. bilo preplavljeno brojnim muslimanskim muhadžirima, posebno onim iz Podrinja, koji su izbjegli od četničke zločinačke ruke. O njihovom smještaju i prehrani brinuo se Odbor "Narodnog spasa" koji je odmah nakon drugog četničkog pokolja nad muslimanima Foče formiran u Sarajevu 26. augusta 1942. od predstavnika svih muslimanskih društava i ustanova. Odbor je postao centar muslimanske protivustaške opozicije i autonomističke politike čiji je cilj bio izdvajanje BiH iz sastava NDH. Predsjednik Odbora je bio profesor Salih Safvet Bašić, koji se kao naibu-reis odlučno usprotivio potčinjavanju Islamske zajednice ustaškim vlastima.

Izbijanjem antifašističkog ustanka u ljeto 1941. i pojavom Narodno-oslobodilačkog pokreta (NOP-a) sa komunistima na čelu, Sarajevo postaje jedan od centara ilegalnog partizanskog rada i djelovanja. Istovremeno Sarajevo postaje stjecište različitih njemačkih i drugih obavještajnih službi kojima je u prvom redu bio cilj borba protiv NOP-a čije se vodstvo sa glavninom oružanih jedinica nalazilo na teritoriji BiH. U antifašističkoj borbi i ratu za oslobođenje zemlje 1941-1945. položioje život 10.961 građanin Sarajeva. Većina ili 9.071 građanin Sarajeva je pao kao žrtva fašističkog terora, od čega je bilo 412 Bošnjaka-muslimana, 106 Hrvata, 7.092 Jevreja, 1427 Srba, te 16 Crnogoraca, jedan Makedonac, pet Slovenaca i 12 ostalih.

Među poginulim borcima u partizanskim redovima bilo je 1890 Sarajlija. Od toga broja 1125 su poginuli u oružanim partizanskim jedinicama, a 725 su kao ilegalni partizanski borci u gradu stradali u ustaškim i njemačkim zatvorima i logorima.

Sve to znači da je u ratu 1941-45. stanovništvo Sarajeva više nego desetkovano. Samo po osnovu fašističkog terora i genocida stradalo je 10,6% žitelja Sarajeva. Sa poginulim borcima taj se procenat penje na 12,9%, što znači da je skoro svaki osmi stanovnik Sarajeva stradao, odnosno položio život u narodnooslobodilačkom ratu. U isto vrijeme Sarajevo je, uglavnom putem pljačkanja imovine njenih građana, pretrpjelo ogromnu materijalnu štetu. Iznos te materijalne štete procijenjen je 1981. godine na 1,470.000.000 tadašnjih jugoslavenskih dinara.

Vrijeme u Sarajevu

Temperatura: 7 °C
Izlazak sunca: 7:16
Zalazak sunca: 4:11
Vlažnost: 66%
Vidljivost: 9.99km
Pritisak: 1028.11mb
Vjetar: JJZ 4.83k/h




Olimpijski bazen Otoka

Vijećnica otvorena
9. maja 2014.

Virtualni prikaz unutrašnjosti Vijećnice



Koncert Becke filharmonije
28.06.2014.