Povodom 1. marta – Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine danas je u Domu oružanih snaga BiH održana Zajednička svečana sjednica Gradskog vijeća Grada Sarajeva i općinskih vijeća gradskih općina.Sjednicu je otvorila zamjenica predsjedavajućeg Gradskog vijeća Sarajevo Tatjana Ljujić-Mijatović koja je čestitala ovaj značajan historijski datum te istaknula da se danas s ponosom sjećamo svih onih koji su dali živote za našu nezavisnost.
U svom prigodnom govoru, književnik Hadžem Hajdarević, obraćajući se vijećnicima Gradskog vijeća i općinskih vijeća četiri gradske općine, diplomatskom koru, predstavnicima svih nivoa vlasti u zemlji, predstavnicima političkih partija, Udruženja boraca 1942.-1945. i 1992.-1995., te bivšim gradonačelnicima, rekao je: „Prošlo je punih osamnaest godina od kad se više od dvije trećine građana Bosne i Hercegovine, na Referendumu održanom 29. februara i 1. marta 1992. godine, odlučilo da živi u suverenoj, nezavisnoj, slobodnoj državi Bosni i Hercegovini. Bila je to istovremeno i potvrda višestoljetne bosanskohercegovačke državotvorne posebnosti u evropskoj porodici država i naroda.“
Hajdarević je dodao da „osamnaest godina nakon Referenduma, naučili smo, nadam se, razlikovati pojam Zemlja u odnosu na pojam Država. Bosna i Hercegovina je opstala, i kao država, zato što je uvijek bila i ostala Zemlja; mnoge države nisu opstale zato što nikada nisu bile zemlje. Danas bi, naravno, bilo besmisleno pitati se je li onodašnji Referendum za nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu došao prekasno ili je, pak, došao prerano. Došao je u jedino moguće vrijeme u kojem je mogao doći. Ni prije, ni kasnije!“
„Godina bosanskohercegovačke postreferendumske „punoljetnosti“, kazao je Hajdarević, „ morala bi pokazati kako nezavisnost jedne zemlje/države nije samo u dotičnoj zemlji/državi, nego bi nezavisnost zemlje/države u kojoj se živi, djeluje, misli morala biti sastavnim dijelom mentalne svijesti i svakodnevnoga ponašanja njenih građana. Nezavisnost podrazumijeva da se u svijesti običnog građanina povuče bitna granica između onog što volimo, čuvamo, branimo, „nikome ne damo“ kao zemlju (patriotizam) i onoga što, kao glasači, poreski obveznici, građani, gradimo kao jaku, sigurnu, prosperitetnu državu (građanska odgovornost)…“
Hajdarević je također istaknuo da „kultura, ona kultura koja kultivira, koja nacionalno ili ideološki ne indoktrinira, koja uzdiže i vlastito i sve drugo što je općečovječansko i univerzalno, najpouzdaniji je način i čuvanja i pomicanja granica vlastite (samo)svijesti i identiteta. Bosna k svijetu prvenstveno može svojim kulturnim „resursima“. U filmu, književnosti, slikarstvu, popularnim oblicima umjetnosti. Bosnu i Hercegovinu zato valja živjeti i osjećati prvenstveno kao monokulturalnu a tek onda, kako se to kadikad patetično (najčešće, naciokratično) voli reći, kao „multikulturalnu činjenicu“.
Hajdarević je svoj prigodni govor završio riječima: „Dan nezavisnosti valjalo bi shvatiti kao praznik kako na civiliziran način ovladati vlastitim sjećanjem, učiniti ga još trajnijim i plemenitijim. Bosna i Hercegovina nije ničija, ona je naša zemlja.“
