• 07 Apr, 2020

Američka autorica i novinarka Barbara Demick objavila je danas u “Los Angeles Timesu” tekst o tome kako ju je izvještavanje iz ratnog Sarajeva podučilo kako se suočiti sa krizom koronavirusa koja je zahvatila cijeli svijet, pa i SAD gdje sada živi. Tokom opsade ona je izvještavala za ugledni list “Los Angeles Times” o dešavanjima u glavnom gradu BiH.

- Karijeru sam započela kao strani dopisnik devedesetih, izvještavajući i mjesecima živeći u Sarajevu, modernom evropskom gradu, koji je bio izložen srednjovjekovnoj opsadi, opkoljen, izoliran i bombardiran. Sjećam se jedne žene koja me je pitala: "Šta mislite kako biste vi Amerikanci preživjeli u ovakvim uvjetima?" – navodi ona.

Kako ističe, iako se ne mogu izjednačiti patnje Sarajeva sa današnjom krizom, postoji osjećaj ljudi da su pod svojevrsnom opsadom.

- I u Sarajevu su, kao i sada, ljudi prošli kroz faze poricanja. Na početku su djeca gledala tragove metaka na nebu kao da su vatromet i veselila se slobodnim danima. Svjesnost dolazi polako. Prvo je poginuo rođak prijatelja prijatelja u drugom kvartu, a zatim komšija ili rođak. Isto je sad kad čitamo na Facebooku o ljudima koje znamo, a koji su umrli od COVID-19. Sa strepnjom sada čekamo, bombe se sve više približavaju – navodi između ostalog Demick.

Baš kao što to, kako kaže, sada svi radimo Sarajlije su se prilagodili novoj normalnosti.

- Zarobljeni u svojim kućama ili skloništima ljudi su se dodatno trudili kako bi održali izgled. Ako su izlazile žene su se šminkale i sređivale. Život pod opsadom zahtijevao je visok nivo kreativnosti. Fudbalski timovi igrali su mini-mečeve u skloništima, ljudi su osmislili „ratne recepte“ kako bi oponašali kuhinju sretnijih vremena. Tokom opsade umjetnost i muzika poprimaju novi značaj. Dok sam gledala nedavne snimke Italijana kako pjevaju operu sa svojih balkona, sjetila sam se čelista koji je u ruševinama Vijećnice svirao Albinonijev Adagio u G-molu. Čvrstoća nadahnjuje. Tokom devedesetih Sarajevo je postalo poznato po svom crnom humour – istakla je.

Ratovi, glad, prirodne katastrofe mogu u ljudima izvući ono najbolje, oslobađajući neiskorištene rezerve snage koje obične ljude pretvaraju u heroje.

- Mnogi umjereni Srbi podržali su novu vladu u Bosni i ostali su u Sarajevu, pod stalnim bombardiranjem svoje nacionalističke braće. U ulici u kojoj sam stanovala komšije su donosile hranu starijoj udovici, iako se njen sin pridružio srpskim milicijama koje bombardovale grad s planina. Ono što me je najviše iznenadilo je da su moji stanodavci (bili smo jedna od rijetkih kuća s telefonom koji je radio) dozvoljavali njenom sinu, neprijateljskom vojniku, da zove i razgovara sa majkom. Kad god bi zazvonio, bez obzira koliko kasno, gazdarica bi pozvala srpsku udovicu da razgovara sa sinom, a onda bi je poslala kući s poklonom hljeba ili povrća. Nije nužno da su Sarajlije imali nadljudske kvalitete suosjećanja i bilo je puno onih koji nisu bili toliko tolerantni. Ali, ljudi su prepoznali da njihov cilj nije bio samo da nadjačaju opsadu, već sačuvaju svoju civilizaciju. Da bi preživjeli opsadu, morali su stalno podsjećati tko su bili u prošlosti i čemu se nadaju u budućnosti. Iste smjernice vrijede i za našu situaciju danas – zaključila je američka autorica.

Podijeli: