• 04 Jan, 2021

Sretan i bogat je grad koji ima ljude poput hafiza Ismeta ef. Spahića, dugogodišnjeg zamjenika bivšeg reisu-l-uleme, glavnog imama i hatiba Gazi Husrev-begove džamije i profesora Gazi Husrev-begove medrese.

Od dolaska u Sarajevo, ovaj grad je osjetio svojim, a kako i ne bi kada ga je Sarajevo prigrlilo, primilo u svoje srce i dušu, tamo gdje su upisana imena rijetkih.

Alim koji se nikada nije ni trena odvojio od svoje mahale, džemata i naroda, zadržavajući neposredan, blizak i životni način komunikacije kojom plijeni sve oko sebe promovirajući dijalog, saradnju i opće dobro, ove je godine dobio i počasnu Plaketu Grada Sarajeva.

- Sarajevo me nikada nije razočaralo, razočara neki čovjek, ali on nije Sarajevo. Uvijek me je radovao ovaj grad i dušu mi otvarao. U njemu sam stekao velike prijatelje, mnogi više nisu živi, neki jesu, ali uspomene i sjećanja na sve njih su duboko u meni. Sjećam se mojih prijatelja rahmetli šejha Hadžibajrića, rahmetli Skake, mog hadžihafiza Smaila ef. Fazlića, priča ef. Spahić u intervjuu za Oslobođenje.

Želja dječaka iz jednog zeničkog sela je ostvarena, ugledao je svjetla Gazi Husrev-begove džamije, u njenom haremu zanijetio i klanjao namaz, ali i postao jedan od najcjenjenijih imama Sarajeva. Hafiz Ismet efendija Spahić, dugogodišnji zamjenik bivšeg reisul-uleme Mustafe efendije Cerića, glavni imam i hatib Gazi Husrev-begove džamije i profesor Gazi Husrev-begove medrese, sliku Gazijine džamije vidio je prije nego što je naučio slova, na naslovnoj strani Ilmihala. Od tada je za tim mjestom njegova duša žudjela.

HUTBE ZA PREPRIČAVANJE

- Biti hizmećar ili mesti Gazijinu džamiju je velika stvar, a mene je Allah dž.š. počastio da budem u njoj imam. I danas kada je ugledam na televiziji, srce mi zaigra, kaže efendija Spahić, koji svoje penzionerske dane provodi u Sarajevu, gradu koji ga je učinio onim što jeste, gradu koji mu je pružio mnogo i gradu kojem se, kako kaže, nikada odužiti neće moći.
Hafiz Ismet efendija Spahić je dobitnik počasne Plakete Grada Sarajeva za 2020. Kaže da mu ovo priznanje materijalno ne znači ništa, ali moralno znači jako puno.

- Ovo je priznanje za moj život i rad u Sarajevu. Vrlo je bitno da ljudi primijete moj doprinos. Možda ima i zaslužnijih ljudi od mene, ali narod nije imao priliku da ih primijeti.

Gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka je to primijetio, a ja sam bio veliki prijatelj sa njegovim djedom. On me predložio za tu nagradu, a Gradsko vijeće usvojilo i mnogo im hvala. Sarajevo me nikada nije razočaralo, razočara neki čovjek, ali on nije Sarajevo. Uvijek me je radovao ovaj grad i dušu mi otvarao. U njemu sam stekao velike prijatelje, mnogi višu nisu živi, neki jesu, ali uspomene i sjećanja na sve njih su duboko u meni. Uvijek se sjećam dana kada bismo poslije podne-namaza izlazili iz džamije i mojih prijatelja rahmetli šejha Hadžibajrića, rahmetli Abdulaha Skake, mog hadži hafiza Smaila ef. Fazlića i brojnih drugih. Ostvario sam posebnu vezu za Sarajevom i Sarajlijama, ističe efendija Spahić čije hutbe se i danas prepričavaju.

Bez daha su se slušale riječi imama u Gazijinoj džamiji, uvijek su bile drugačije, aktuelne i hrabre. Više od pet decenija bogatog radnog vijeka posvetio je borbi za najviša moralna načela, za dobrobit građana, glavnog grada i države. Prepoznat je kao imam blizak građanima, odličan govornik (vaiz) i nepobitna moralna vertikala. Značajno je doprinio očuvanju, zaštiti i unaprjeđenju uloge nekoliko ključnih institucija poput Medrese, Gazi Husrev-begove džamije, kao centralne gradske džamije i cjelokupne Islamske zajednice BiH u posebno teškim okolnostima. Nikada se nije ni trena odvojio od svoje mahale, džemata i naroda zadržavajući neposredan, blizak i životni način komunikacije kojom plijeni sve oko sebe promovirajući dijalog, saradnju i opće dobro. Iako je rođen 1940. u Puhovcu kod Zenice, gotovo cijeli radni vijek posvetio je Sarajevu. Gazi Husrev-begovu medresu je završio 1959. Imamsku dužnost počeo je u Visokom 1962., bio je od 1965. do 1978. godine glavni imam na području Odbora Islamske zajednice Visoko. Postao je predavač predmeta kiraet u Gazi Husrev-begovoj medresi od 1978. Hifz je položio 1980.

Prvim imamom i hatibom Gazi Husrev-begove džamije imenovan je 1985. godine.

- Kada sam odlučio da budem imam, odlučio sam da budem pravi imam. Uvijek sam se za svaku hutbu spremao. Sramota je i grehota izaći pred 100, 200 ili 300 ljudi, a ne spremiti se i ne kazati ljudima neku značajnu poruku. Zahvaljujući tome, ljudi su me zapazili. Moj muhafiz Smail efendija Fazlić je svake sedmice dolazio iz Sarajeva u Visoko i natjerao me da počnem učiti Kur’an napamet. Tri godine sam učio hifz i položio. A kada sam došao u Medresu u Sarajevu, dao sam sve od sebe da djeci ne budem samo nastavnik nego i odgajatelj. Svi su me voljeli, odlučio sam prodati kuću u Visokom i stalno se nastaniti na Kovačima, prisjeća se efendija Spahić. Odluku je donio 1978. i nikada se nije pokajao. Imao je ponuda da ode na sve strane svijeta, tražili su ga i iz Australije, 1990. je dobio ponudu da bude glavni imam u Australiji, ali duša je željela Sarajevo. Željela je biti u blizini Gazijine džamije, a i efendiju Spahića je željelo Sarajevo.

- Prijatelji su mi nekada govorili da su poslije mojih hutbi očekivali da će me ispred džamije čekati policija. Ali mene nije nikada bilo strah, jer ni o čemu ne odlučuju ljudi, nego Allah dž.š. Vjera nije kaput koji se može skinuti ili obući, vjera se rodi u srcu i tu ostaje dok srce kuca. Život mi mogu uzeti, ali vjeru ne, govori Ismet efendija Spahić. Međutim, Ismet efendija Spahić ne samo da govori, on vjeruje i živi svaku izgovorenu riječ. Dokazao je to svakim svojim djelom, a Sarajlije se posebno sjećaju 1992. kada su u masakru u Ulici Halači, u redu za vodu poginule tri kćerke i sedmogodišnja unuka hafiza Spahića. Nad mezarima najmilijih hafiz je tada rekao: “Govorio si, hafize, ne žalimo krv za odbranu napadnute nam domovine. Allah te stavio na iskušenje! Elhamdulillah”.

- Nema dana da se ne sjetim svoje mile djece i supruge koja je samo dva mjeseca prije tog iskušenja preselila. Srce joj je puklo od straha nakon pada granate. Ja sam svjestan da na ovaj svijet ne dolazimo po svojoj volji, niti sa njega odlazimo po svojoj volji. Božja volja je kada ćemo doći i Božja volja je kada ćemo otići. Kada sam se ja spremao za dženazu mojoj dragoj djeci, pomislio sam druge si tješio, utješi sebe, shvati da je to Božja volja i tako je i bilo, kaže hafiz koji licemjerstvo smatra najgorom ljudskom osobinom, a to upravo znači jedno govoriti, a drugo vlastitim životom pokazivati. A tvrdi da licemjerstva danas ima svugdje, pa i u vjeri.

BUKAGIJE NA NOGAMA

- Dosta ljudi pokazuje licemjerstvo, ali jedini pravi faktor života je vjera. Ona daje snagu čovjeku i onaj tko nema vjere, nema ni snage. Ne može nijednu stvar doživjeti, čak i ako je radost, previše se obraduje pa ga lupi po glavi. Zato je vjera vrlo značajna u životu svakog čovjeka, ona ga čini čovjekom. Koliko je čovjek jak u vjeri, toliko je jak u životu, toliko može podnijeti iskušenja. A Bog dragi kaže: “Mi ćemo vas u iskušenje dovoditi, malo strahom i gladovanjem, te gubljenjem imetka, života i ljetine. A ti obraduj strpljive.” Mi, nažalost, korak naprijed ne možemo napraviti jer imamo bukagije na nogama. Svezani smo tom prevelikom ljubavlju za dunjalukom. Ne možemo iskoračiti sve dok ne shvatimo dunjaluk kao sredstvo da dođemo do cilja, a ne kao cilj. Cilj života je upravo da postanemo ljudi, da cijenimo Božje blagodati, jedan od onih bedema koji u jednom teškom vremenu sačuvaju najviše vrijednosti pravde, vjere i dobra bez kojih život nema pravi smisao, poručio je efendija Spahić.

Podijeli: