• 16 May, 2016

Magazin New York Times objavio je priču o sedam gradova u Evropi u kojima se osjećate kao kod kuće. Među tim destinacijama svrstano je i Sarajevo, koje je nazvano „gradom koji se ne zaboravlja“. Autor teksta Alex Crevar glavni grad Bosne i Hercegovine opisuje kao mjesto koje je spletom tradicije „zaglavljeno“ u dolini u sudaru carstva i kulture. Članak objavljujemo u cijelosti:  „Već gotovo dvije decenije sam živio – s prekidima – u Sarajevu, energetičnom spletu tradicija stješnjenom u dolini, kojeg pokreću različita carstva i kulture. S jednog prozora mog stana i ureda (u kojem radim kao urednik i pisac), mogu vidjeti glavnu džamiju, sagrađenu u 16. stoljeću, i Baščaršiju, stari osmanski bazar. S drugog prozora vidi se Miljacka i latinski most, koji vodi do zelenog tornja franjevačkog samostana i snijegom pokrivenih planina iznad njega.

Kada me ljudi pitaju kako sam  ja, Amerikanac iz Atlante, završio u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, gradu koji se tek odnedavno nalazi na turističkoj mapi, kažem da je to rezultat njegove pritajene suptilnosti i historijske složenosti. Ovdje se modernost bori sa tradicijama Starog svijeta. U prošlom stoljeću ovaj krhki balans je prošao kroz nekoliko iskušenja.

 Ispod mog stana, na primjer , ubijen je austrijski nadvojvoda Franz Ferdinand 28. juna 1914. Taj događaj je bio povod za Prvi svjetski rat koji je promijenio svijet. 1990-ih Sarajevo je preživjelo opsadu koja je trajala gotovo četiri godine, za vrijeme rata u kojem je nestala Jugoslavija, a mapa Balkana se trajno promijenila.

 Danas je glavni grad Bosne još uvijek grad promjene – i perspektive. Ploča s natpisom „Sarajevo mjesto susreta kultura“ prostire se glavnom pješačkom zonom i označava mjesto gdje se otomanski pločnik (prema istoku) susreće sa austrougarskih secesijskim fasadama (prema zapadu).  Ovisno od posmatrača, ova neočekivana preciznost nadahnjuje pohvale raznolikosti ili služi kao podsjetnik na burnu prošlost.

 Sarajevo koje sam zavolio odaje počast svim epohama. Nedavno sam prolazio pored ateljea, prodavnica ručno šivenih papuča, i štandova sa ćevapima, udišući  aromu dima nargile. Penjući se kaldrmom, zakoračio sam u trijem čajdžinice Džirlo, koja vuče korijene iz osmanske tradicije. Ovdje, redovne mušterije odmaraju na jastucima i tepisima za molitvu, i piju salep, topli napitak koji se pravi od korijena divlje orhideje i miješa s mlijekom i cimetom. „Imamo 50 vrsta čajeva“ kaže vlasnica Dijana Džirlo, „ali nama nisu važni čajevi, već odnos prema ljudima“.

 Kasnije sam preskočio nekoliko stoljeća do jugonostalgične konobe Zara iz duvara, u kojoj poslužuju bosansku hranu kao što je sarma, mljeveno meso i riža zamotani u kupusu. Zara postaje mjesto sa muzikom uživo tri puta sedmično. Svjetlost lampe obasjava plafon od drvenih greda i čipkastu zavjesu dok se gosti drže ispod ruke, puše cigarete, piju pivo i rakiju i pjevaju akustične rok i tradicionalne pjesme do kasno u noć.

 Ručak iz 21. stoljeća vas čeka u Delikatesnoj radnji. Umjetnici se okupljaju u intimnom bistrou pored rijeke. Ugrabite stol i naručite teleću šniclu s ruzmarinom i bosiljkom, i crvenim Vrancem iz podruma Vukoje.

 Često pobjegnem od svega izletom u vječnost: šetnjom do vrha 5,344 stope visoke planine Trebević. Vodič iz avanturističke agencije Green Visions vodi ture od grafitima išaranih ostataka bob staze sa Olimpijade 1984. godine, kroz šumu smreke s pogledom na stari grad i panoramom planinskih vrhova. Iz ove perspektive osjećam se malim, ali i entuzijastično čekam iduće poglavlje grada kojeg sam odabrao za svoj dom“, istakao je Crevar.

 Pored Sarajeva na listi se nalaze Lunigiana u Italiji, Paris, Istanbul, Madrid, London i Copenhagen. Članak možete pogledati putem linka:  http://www.nytimes.com/interactive/2016/05/12/travel/seven-places-europe.html?_r=2.
 

Podijeli: