• 16 Apr, 2020

Iz haških presuda: Ono što se dogodilo 16. aprila 1993. u Ahmićima ostat će zapisano u historiji kao jedan od najstrašnjih primjera nečovječnosti čovjeka prema čovjeku

Za – “Veliku Hrvatsku”

“U roku od samo nekoliko sati 16. aprila 1993. godine približno 116 stanovnika Ahmića, među kojima su bili i žene i djeca, ubijeno je, a približno 24-oro ih je ranjeno. Ukupno 169 kuća i dvije džamije su uništene. Žrtve su bile muslimanski civili. To je bio dobro planiran i dobro organiziran pokolj civilnih članova jedne etničke grupe, Muslimana, koji su počinile vojne snage druge etničke grupe, Hrvata.“

Piše za Sarajevo.ba: Dženana Karup Druško

“Tribunal mora da se bavi s mnogim lažima. Mislim da nisam lagao, ali sam bio onaj koji je sve poricao pogotovo pred samim sobom. Kao čovjek svjestan sam da se radi o mojim zločinima koje sam počinio tokom masakra u Ahmićima nad ljudima čiji se glas više neće čuti. Želio bih da se izvinim i u ime onih koji su počinili te stravične zločine, a nisu više među živima, i svima onima koji su morali da prožive boli i patnju zarad neljudskog ponašanja u Ahmićima.

Mora jednom biti kraj zataškavanja zločina. Porodice bi trebalo da odboluju svoje bližnje i da znaju istinu iskreno. Moje izvinjenje bi trebalo da ide još dalje. Trebalo bi da bude šire od zemaljske kugle. Trebalo bi da uključi izvinjenje svim žrtvama i njihovim porodicama, svima onima koji su morali da prođu kroz užas događaja koji su se desili... ”

Kao u antičkim tragedijama...

Ovo je dio priznanja krivice Miroslava Brale, pripadnika antiterorističkog voda 4. bojne Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane, Džokeri, koja je najviše djelovala u Lašvanskoj dolini i koja je učestvovala u zločinima u Ahmićima. Priznanjem krivice Bralo je sklopio Sporazum s haškim tužiteljima, a nakon što se Pretresno vijeće Haškog tribunala uvjerilo da je izjašnjavanje o krivici dobrovoljno, neopozivo i dato uz potrebni stepen obaviještenosti, proglasilo ga je krivim za svaku od osam tačaka optužnice.

Po presudi Bralo je počinio niz strašnih zločina nad Muslimanima sela Ahmići i Nadioci 1993. godine: okrutno je silovao i mučio jednu bosansku Muslimanku i držao je zatočenu približno dva mjeseca, tokom kojih su je po želji zlostavljali oni koji su je držali zatočenu. Priznao je ubistvo Mirnese Salkić, podmetanje požara u brojne kuće, postavljanje i detoniranje eksploziva kojim je uništena džamija u donjem dijelu Ahmića, ubistvo jednog neidentifikovanog muškarca i pomaganje prilikom ubistva 14 civila Muslimana – sve članova porodice Salkić i porodice Mehmeta Čeremića – od kojih su devetero bila djeca. Osuđen je na 20 godina zatvora.

“Masakr izvršen 16. aprila 1993. u selu Ahmići predstavlja tek jednu užasnu epizodu u tom široko rasprostranjenom obrascu nasilja kojem je svrha progon. Tragedija koja se odigrala tog dana ima sve odlike antičke tragedije. Kao prvo, odlikovala se jedinstvom vremena, prostora i radnje. Ubijanje, ranjavanje i paljevina izvršeni su na istom području, u razdoblju od nekoliko sati. Izvršile su ih relativno male grupe pripadnika vojnih snaga bosanskih Hrvata: HVO-a i specijalnih jedinica hrvatske vojne policije, takozvanih Džokera.  

U toku nekoliko mjeseci koliko je trajao ovaj sudski postupak vidjeli smo pred sobom, kroz priče žrtava i preživjelih, veliku tragediju. Baš kao i u antičkim tragedijama, u kojima se zlodjela nikad ne prikazuju već ih prepričavaju glumci, brojni su svjedoci Pretresnom vijeću opisali ljudske tragedije koje su snašle tolike obične stanovnike tog malog sela. Bez sumnje, ono što se dogodilo 16. aprila u Ahmićima ostat će zapisano u historiji kao jedan od najstrašnjih primjera nečovječnosti čovjeka prema čovjeku.

… ime tog seoceta (Ahmići) moramo dodati dugom popisu nekad nepoznatih sela i gradova koja nas podsjećaju na užasna nedjela zbog kojih zadrhtimo od užasa i srama: Dachau, Oradour sur Glane, Katin, Marzabotto, Soweto, My Lai, Sabra i Shatila i mnogi drugi” – navodi su sudskog vijeća u presudi Kupreškiću i drugima.

Zajednički plan

“U roku od samo nekoliko sati 16. aprila 1993. približno 116 stanovnika Ahmića, među kojima su bili i žene i djeca, ubijeno je, a približno 24-oro ih je ranjeno. Ukupno 169 kuća i dvije džamije su uništene. Žrtve su bile muslimanski civili. Pretresno vijeće je utvrdilo, na osnovu predočenih dokaza, da se nije radilo o borbenoj operaciji. To je bio dobro planiran i dobro organizovan pokolj civilnih članova jedne etničke grupe, Muslimana, koji su počinile vojne snage druge etničke grupe, Hrvata.

Primarna svrha pokolja bila je istjerati Muslimane iz sela ubistvima mnogih od njih, paljenjem njihovih kuća, pokoljem njihove stoke i nezakonitim zatočavanjem i deportacijama preživjelih na druga područja. Krajnji cilj svih tih radnji bio je raširiti strah među stanovništvom, te tako spriječiti članove te određene etničke grupe da se ikad vrate u svoje domove” – stoji u presudi protiv Zorana Kupreškića, Mirjana Kupreškića, Drage Josipovića, Dragana Papića i Vladimira Šantića.

Među prvim procesima koji su vođeni u Haškom tribunalu bila su upravo suđenja političkim i vojnim rukovodiocima tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne i HVO-a iz Srednje Bosne. Vijeća su u predmetima Zlatko Aleksovski, Tihomir Blaškić i Dario Kordić pravosnažno utvrdila da je u Bosni i Hercegovini bio međunarodni konflikt u kome je Republika Hrvatska izvršila agresiju na BiH. Potvrđeno je to kasnije u presudama Vinku Martinoviću Šteli i Mladenu Naletiliću Tuti, kao i u predmetu Jadranko Prlić i drugima u kome je presuđen i udruženi zločinački poduhvat u kome je učestvovao politički i vojni vrh iz Hrvatske – Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko – zajedno s političkim i vojnim rukovodiocima bosanskih Hrvata.

Detalji tog zajedničkog planiranja i djelovanja u sklopu koga je počinjen i zločin u Ahmićima detaljno su dokumentirani u navedenim predmetima u Haškom tribnalu. Tako, na primjer, Pretresno vijeće u presudi Dariu Kordiću navodi: da je bio na sastanku političara održanom u Štabu pukovnika Blaškića, 15. aprila, kad su izdana ovlaštenja za napad na Ahmiće i druga sela; da je Mario Čerkez prisustvovao kasnijem vojnom sastanku na kojem su izrađeni planovi; da je Dario Kordić povezan s naređenjem pukovnika Blaškića da se pobiju svi vojno sposobni muškarci, istjeraju civili i zapale kuće u Ahmićima. Pretresno vijeće zaključilo je da ogromna količina dokaza ukazuje na dobro organizirani i planirani napad HVO-a na Ahmiće kojem je cilj bio ubijanje i istjerivanje muslimanskog stanovništva što je rezultiralo pokoljem. Tvrdnja da je taj napad bio opravdan po strateškoj, odbrambenoj ili bilo kojoj drugoj osnovi u potpunosti je neutemeljena.

Nadalje, Pretresno vijeće zaključuje iz dokaza da je u to vrijeme postojala zajednička nakana ili plan smišljen i izvršen od strane vođstva bosanskih Hrvata da se Lašvanska dolina etnički očisti od Muslimana. Dario Kordić je, kao lokalni politički vođa, bio dio te nakane ili plana, a njegova je glavna uloga u njemu bila uloga planera i podstrekača. I po Žalbenom vijeću Kordić je kao visoki regionalni političar sudjelovao u planiranju vojne operacije i napada na Ahmiće, čiji je cilj bio “čišćenje” ovih područja od Muslimana. Žalbeno vijeće smatra da je taj opći plan obuhvaćao cijelu Lašvansku dolinu i da su zločini (...) bili ubojstva vojno sposobnih muškaraca, protjerivanje civila i razaranje kuća, za koja je Kordić imao direktnu namjeru.

Udruženi zločinački poduhvat

Pretresno vijeće Haškog tribunala je u predmetu Prlić i ostali na osnovu dokaza zaključilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelimično u granicama Hrvatske banovine iz 1939. kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Prema Vijeću su već u decembru 1991. članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (među kojima je Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne) i čelnici Hrvatske (među kojima je Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske) ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja, to jest za uspostavljanje hrvatskog entiteta neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni.

U osmišljavanju i ostvarivanju zajedničkog zločinačkog cilja jedna grupa hrvatskih javnih ličnosti, među kojima se ističu Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, postigla je međusobni dogovor. Iz svih činjeničnih i pravnih zaključaka koje je Vijeće izvelo, proizilazi da su se organi, strukture i ljudstvo HVO-a koristili radi ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja.

U svojim žalbama Prlić, Stojić, Praljak i Pušić su osporavali zaključke Pretresnog vijeća da su Franjo Tuđman i drugi rukovodioci dijelili taj krajnji cilj, a zajedno s Petkovićem, ukazivali su na razne greške u utvrđivanju činjenica, no Žalbeno vijeće nije bilo takvog mišljenja.

U pravosnažnoj presudi Prliću i ostalima, između ostalog, stoji: “Upravo u kontekstu tog plana Vijeće ocjenjuje da se Franjo Tuđman zalagao za podjelu BiH između Hrvatske i Srbije, i to na način da se dio BiH pripoji Hrvatskoj ili, ako to ne bude moguće, postojanjem unutar BiH autonomne hrvatske teritorije koja bi bila usko povezana s Hrvatskom. Naime, u periodu od 1990. pa najranije do kraja 1992. Franjo Tuđman se više puta, između ostalog 25. marta 1991. u Karađorđevu, sastao s predsjednikom Srbije, Slobodanom Miloševićem, radi preciziranja ‘planova’ – za podjelu BiH između Hrvatske i Srbije: većina bosanskih Hrvata ušla bi u sastav Hrvatske, a većina bosanskih Srba ušla bi u sastav Srbije, čime bi bosanskim Muslimanima preostala samo mala autonomna zona oko Sarajeva.“

Vijeće napominje da je Tuđman nastupao na dva načina: u jednoj verziji se zalagao za poštivanje postojećih granica BiH, jer je znao da je međunarodna zajednica protiv podjele BiH, dok se u drugoj zalagao za podjelu BiH između Hrvata i Srba. Pored toga, Vijeće napominje da su se 6. maja 1992. predstavnici bosanskih Srba, među kojima su bili Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Branko Simić, te predstavnici bosanskih Hrvata, među kojima je bio Mate Boban, sastali u Grazu, u Austriji, u vezi s podjelom BiH u skladu s granicama Banovine Hrvatske, definisanim sporazumom Cvetković-Maček iz 1939.

Obrazac djelovanja

Takođe u okviru tog plana širenja hrvatskih granica, po zaključcima Vijeća, Tuđman je podržao osnivanje HZ-HB 18. novembra 1991: u njen sastav je ušlo 30 općina (Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Skender Vakuf, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac i Trebinje, prim.aut.), a glavni grad bio je Mostar.

U optužnici Prliću i ostalima (paragraph 15) detaljno je opisano djelovanje i ciljevi UZP-a za koji su na kraju i presuđeni: od 18. novembra 1991. ili prije tog datuma pa do približno aprila 1994. i poslije tog datuma, više osoba pokrenulo je i učestvovalo u udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog podjarmljivanja bosanskih Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli u onim dijelovima RBiH za koje se tvrdilo da pripadaju HZ(R) HB, trajnog uklanjanja tog stanovništva sa njih, etničkog čišćenja tih područja, te pripajanja tih teritorija kao dijela “Velike Hrvatske”, u kratkom roku ili tokom dužeg perioda, kako bi one postale dio Republike Hrvatske ili bile blisko povezane s njom. (...) Cilj UZP-a bilo je uspostavljanje hrvatske teritorije u granicama Banovine Hrvatske. Poseban cilj UZP-a bilo je kreiranje političke i nacionalne mape tih područja tako da njima dominiraju Hrvati, kako u političkom tako i u demografskom smislu.

Vijeće je presudilo da su mnogobrojni zločini koje su snage HVO-a počinile u periodu od januara 1993. do aprila 1994. uglavnom slijedili jasan obrazac djelovanja. U velikoj većini slučajeva krivična djela protiv muslimanskog stanovništva nisu bila počinjena slučajno i nasumično. Naprotiv, ona su bila rezultat plana koji su razradili rukovodioci HZ(R) HB, u cilju da se promijeni nacionalna struktura stanovništva u tzv. hrvatskim provincijama po njihovom shvatanju Vance-Owenovog plana, kako bi se obezbijedila njihova politička i vojna kontrola nad njima, i to političkim, upravnim i vojnim mjerama, ali i putem počinjenja krivičnih djela. To je, po mišljenju Vijeća, jedini razuman zaključak na osnovu dokaza.

Stravični zločin u Ahmićima ostat će kao jedan od trajnih podsjetnika na politiku Franje Tuđmana i njegovih sljedbenika kako u Hrvatskoj tako i u BiH, zahvaljujući činjenicama  utvrđenim u Haškom tribunalu koje će ostati zabilježene za historiju. Da se zna. Da se ne zaboravi.

Podijeli: