• 20 May, 2010

Gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen večeras je u Umjetničkoj galeriji BiH otvorio reprezentativnu izložbu djela posvećenu obilježavanju stogodišnjice rođenja sarajevskog, beogradskog, pariškog, a uz sve to bosanskohercegovačkog, evropskog i svjetskog slikara Voje Dimitrijevića. „Sarajevo treba biti ponosno jer je iznjedrilo izuzetnog likovnog stvaraoca, ali i velikog i divnog čovjeka, socijalistu, humanistu i antifašistu, čije su progresivne ideje bile temelj Vojine političke, umjetničke i životne filozofije“, istaknuo je gradonačelnik. Prvi Vojini pejzaži su slike dječaka koje svaki dan vidi iz svoje rodne kuće sa Babića bašče, dok su mu crteži ispunjeni čudesnim šarama sa umjetničkih predmeta njegovog oca kujundžije. Pejzažima će se uvijek vraćati, jer priroda je za njega istina. U prirodi nema laži, licemjerstva, podvala, i u njoj, kako je znao reći, nalazi draž i emociju za svoje slike.

Pohađajući Gimnaziju, za sliku „Ćup“ na izložbi đačkih radova u Pragu dobiva nagradu koja ga je ohrabrila da se posveti slikarstvu. Naslikavši ubrzo uljanu sliku „Kraj peći“, za koju dobiva izvrsne kritike, Vojo definitivno donosi odluku da ode u Beograd na studij slikarstva. „Mislio sam, ili ću biti slikar ili me neće biti“, rekao je tada, a i dodao da je „umjetnik neko ko se takav rađa. Ili jesi ili nisi. Bog talenat nije dao onome ko je čekao u redu, nego jednostavno nekom kome je on hirovito namjerio baš to.“

Živeći u Beogradu, bez ičije pomoći i stipendije, noću uz petrolejku, on uči, slika, posjećuje izložbe, upoznaje napredni studentski pokret, i zajedno sa studentima Umјetničke škole izlaže prvi put 1933. u Beogradu, a sljedeće godine u Sarajevu. Njegova djela su sa motivima socijalne tematike i oslikavaju svu ljudsku bijedu tog vremena. Niko kao Vojo tako realno, otvoreno i pošteno ne opaža životnu stvarnost: prikazuje život gradske sirotinje, koja tavori po tavanima, skloništima i koja nalazi ležaj ondje gdje je san obori.

Sa 28 godina života, sa reprezentativnim opusom i sve samim pohvalama kritike koja ga proglašava najvećom nadom sarajevskih likovnih umjetnika, odlazi u Pariz, gdje pohađa akademiju poznatog slikara i pedagoga Andre Lota. Pod utjecajem Španskog građanskog rata, „Gernike“ svog idola Pikasa, susreta sa borcima internacionalnih brigada i najvišim funkcionerima KPJ, stvara jedno od svojih najznačajnijih djela - „Španija 1937“. Tada nastaje i ništa manje poznato djelo „Sjećanje na moju zemlju Bosnu“.

Polovinom 1939. Vojo se vraća u Sarajevo, u kojem zajedno sa istomišljenicima osniva Umjetničko društvo Sarajevo „Collegium Artisticum“, zadnju avangardu Evrope pred Drugi svjetski rat. Iste godine konačno organizira i svoju prvu samostalnu izložbu u rodnom gradu.

Ubrzo poslije okupacije, Vojo kao afirmirani umjetnik i jedan od najpoznatijih jugoslovenskih intelektualaca odlazi u partizane, gdje je sve četiri godine radio na različitim likovno-propagandnim zadacima. Prošao je sve glavne bitke, a prebolio je i tifus. Zbog svoje fascinantne skromnosti rijetko je govorio o svojim ratnim epizodama. Više su ih spominjali drugi, pa i tu Vojinu fascinantnu iznenađenost prilikom upoznavanja s Titom u Foči nakon Igmanskog marša. Čovjek kojeg je ugledao bio je niko drugi nego ing. Babić, jedan od najelegantnijih ljudi koje je viđao u svom pariškom ateljeu i u lokalima na Monparnasu 30-tih godina.

Dana 6. aprila 1945. ulazi u slobodarsko Sarajevo sa Titovim portretom dugim 18 metara, na padobranskom platnu, koji je postavljen na zgradu Zemaljske banke (sada Vječna vatra), gdje je priređeno slavlje povodom oslobođenja grada. Skida uniformu, vraća pištolj i vraća se svojoj prvoj i najvećoj ljubavi - umjetnosti.

U to vrijeme, Dimitrijević uglavnom slika teme rata i poslijeratne obnove. Osniva prvu Umjetničku školu i Udruženje likovnih umjetnika BiH, a i njegov brak sa Jelenom Jokić bio je prvi registrirani brak u oslobođenom Sarajevu.

Kasnije će više puta biti biran za predsjednika Udruženja likovnih umjetnika BiH. Također, postat će i redovan član Akademije nauka i umjetnosti BiH, a od 1964. godine bio je član reprezentativne organizacije - Evropskog društva za kulturu.

U Vojinom poslijeratnom također opsežnom stvaralaštvu, izdvojio bih njegovu veliku kompoziciju za Spomen-sobu „Mladoj Bosni“ i model za stope Gavrila Principa; veliki mozaik na temu „Noć 4. novembar 1942.“ u Bihaću; velike kompozicije u kafani „Park“ i u Fabrici duhana Sarajevo; djela „Sarajevo u kiši“ i „Jablanovi“;  popularna sevdalinka „Kad ja pođoh na Bendbašu“ bila je povod umjetniku da slikarski opjeva Sarajevo, njegovu prošlost i sadašnjost, heroiku i liriku, tlo i atmosferu, nebo i ljude…

Šezdesetih godina nastaju i velike kompozicije „Katastrofa“ i „Život“, koje simbolično odražavaju duh vremena: „Katastrofa“ je Vojinim slikarskim jezikom rečena mogućnost katastrofe, rata kao negacije svakog humanizma. „To je moja slikarska poruka savjesti čovječanstva, protiv uništenja, glas protiv ratne katastrofe za koju još uvijek, u danas politički arhaičnom svijetu, nisu otklonjene sve opasnosti“, reći će Vojo, a za kompoziciju „Život“ kazati da je to naziv njegove druge slike koja se javlja kao suprotnost viziji rata. Rad, odmor, ljubav, sunce, pejzaž svježine i zelenila – to su ovaj put bile njegove vizije ljudske sreće. Odatle potiču na ovoj slici konture grada, ljudskih figura i širina pejzaža, pastelno blagi i svijetli tonovi boja koje govore o ljudskom optimizmu.

Voju Dimitrijevića uvijek je kopkala i jedna druga strana likovne umjetnosti – da slika kako drugi nikad nisu slikali na ovim prostorima. Kao i uvjerenje da se naša umjetnost ne smije isključiti iz moderne i savremene zapadne umjetnosti, te je počeo da slika jednim novim jezikom u kojem se oslobodio svega naučenog, tradicionalnog, već viđenog – zbog čega je nerijetko bio izložen brojnim raspravama struke i politike.

Vojo kao začetnik apstraktnog slikarstva na ovim prostorima govorio je da umjetnik ne smije da se zaustavi, mora se potvrđivati i dokazivati da je savremen, kroz nove forme i načine izražavanja.

Tako u posljednjoj deceniji života stvara ciklus pod nazivom „Poruke“, u kojem je riječ o borbi dobra i zla, pri čemu dobro uvijek pobjeđuje. Stvara na velikim formatima jer, kako kaže, ne može svoje misli, koje su općeljudske, zajedničke - izraziti na malom platnu. Vojo zna da se velika djela stvaraju i na malim formatima, ali on se na velikim površinama osjeća slobodniji i potpuniji.

Vojo Dimitrijević je bio umjetnik koji je izabrao pravu stranu kada se stvarala historija ovog grada i države. Ali i čovjek koji je znao izabrati i braniti integritet umjetnosti i umjetnika kad je to trebalo! To mogu samo jednostavni, nenametljivi i mudri ljudi, koji kroz život koračaju tiho, odmjereno, izražavajući snažan duh i osebujan stil.

To mogu ljudi koje, pored niza nagrada, pohvala, odlikovanja, poput Partizanske spomenice 1941. – broj 3901; Nagrade AVNOJ-a za 1970.g.; 27. julske nagrade povodom Dana ustanka naroda BiH, dobivene 1963.; i Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva 1956.g.; KRASI najsjajnije odličje, a zove se ČOVJEK.

A taj Čovjek ostao je vjeran svome Sarajevu, jer ga je obožavao, želio je da doprinese njegovom razvoju i napretku, te da pomogne i podrži mlade stvaraoce! Grad Sarajevo to ne zaboravlja, i kao institucija bezrezervno je podržao štampanje monografije ovog uglednog umjetnika.

Kao gradonačelnik njegovog rodnog grada sa ponosom otvaram retrospektivnu izložbu posvećenu stogodišnjici rođenja Voje Dimitrijivića, i pozivam svoje sugrađane da u narednih mjesec dana pohode i pogledaju dio bogatog stvaralačkog opusa jednog od rodonačelnika sarajevskog i bosanskohercegovačkog slikarstva!“, kazao je u svom prigodnom obraćanju gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen.

Direktorica Umjetničke galerije BiH Meliha Husedžinović istaknula je da su najvećim dijelom korištena djela iz fundusa Galerije, te porodice Dimitrijević i još nekolicine ljubitelja umjetnosti i institucija koje imaju u posjedu Dimitrijevićeve slike.

Sin slavnog slikara Slobodan Braco Dimitrijević, poznati konceptualni umjetnik, govorio je o svom ocu i njihovom odnosu. Na kraju je istaknuo značaj umjetnosti, muzeja, galerija, te dodao da bez kulture nema ni nacije ni države.

Izvor: Odjeljenje za odnose s javnošću

Podijeli: