• 25 Aug, 2020

Iako u razgovoru za Stav tvrdi kako nema pojma da je od sredine svibnja do sredine rujna 1992. godine u Sarajevu ubijeno više od stotinu djece, prema podacima Studije o stopi smrtnosti tijekom opsade Sarajeva, koju je u kolovozu 2003. godine sačinio Demografski odjel Tužiteljstva Haškog tribunala, čak trećina svih civila stradalih tijekom opsade ubijena je u razdoblju u kojem je granatiranjem i ubijanjem Sarajlija zapovijedao general Tomislav Šipčić

Piše: Mahir Sokolija (Stav, kolovoz 2017.)

Prošlo je dvadeset pet godina, a još nitko nije odgovarao za paljevinu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Sarajevu, koja je 25. i 26. kolovoza1992. godine spaljena pod kanonadama granata ispaljenih s položaja Sarajevsko-romanijskog korpusa (SRK) Vojske Republike Srpske. Iako se zna da je komandant snaga koje su spalile Vijećnicu, ali i Orijentalni institut u Sarajevu, Olimpijsku dvoranu Zetra i Dom mladih Kulturno-sportskog centra Skenderija, bio general Tomislav Šipčić, ovaj bivši oficir Jugoslavenske narodne armije nikada nije procesuiran. Protiv Šipčića nije podignuta nikakva optužnica iako su oba njegova nasljednika na položaju zapovjednika SRK Vojske Republike Srpske već odavno iza rešetaka.

Tomislav Šipčić dva je puta kratko živio u Sarajevu. Prvi put kada je 1960. godine iz Bileće stigao u ovaj grad i zaigrao u Nogometnom klubu Željezničar, a drugi kada je kao zapovjednik Sarajevsko-romanijskog korpusa nekoliko mjeseci bio gospodar smrti nad glavnim gradom Bosne i Hercegovine kojeg je u opsadi držao Šipčićev korpus. Iz razdoblja opsade sačuvan je i kraći intervju objavljen s ovim generalom 1. kolovoza 1992. godine u Srpskim gradskim novinama izdavanim na Grbavici, u listu “Press centra Srpske općine Novo Sarajevo”. Iz intervjua naslovljenog s I rat je utakmica saznajemo da je razdoblje igranja u Željezničaru ostavilo toliki dojam na generala da i tada, tridesetak godina poslije, “u svom džepu, pored srca nosi dvije fotografije. Jednu na kojoj je treći slijeva uz Dusparu, Radovića, Štaku, Kapidžića, Jovičevića, Gašića, Osima, Jusufbegovića, Vrepca i Kulovića i drugu na kojoj je njegova kćerka Bojana u vježbanju na razboju u šestoj godini života”.

Nakon kraćeg igranja u Želji, Šipčić seli u Ljubljanu, gdje završava vojnu akademiju. Poslije je igrao nogomet i za ljubljansku Olimpiju te niželigaša Ljubljanu, paralelno obavljajući komandne oficirske dužnosti.

KROZ BILEĆKI KRAS DO ČETNIČKOG KOMANDANTA

Ratovi u bivšoj Jugoslaviji zatekli su ga na mjestu komandanta brigade JNA u Ljubljani. Ondje su u ljeto 1991. godine na dužnosti bila tri buduća suprotstavljena generala: Vahid Karavelić, Vinko Pandurević i Tomislav Šipčić. Sva trojica postat će visoki vojni dužnosnici. Karavelić će zapovijedati Prvim korpusom Armije RBiH, Pandurević Zvorničkom brigadom VRS-a, a Šipčić Sarajevsko-romanijskim korpusom VRS-a. U knjizi Sarajevo: Opsada i odbrana 1992.-1995. general Karavelić prisjeća se Šipčićeve komandne uloge iz tog vremena: “Moj komandant brigade u to vrijeme bio je pukovnik Tomislav Šipčić, a jedan od mojih zamjenika u mom bataljonu bio je Vinko Pandurević, koji je kasnije postao bliski suradnik Ratka Mladića. Kada su počela neprijateljstva u Ljubljani, Teritorijalna obrana Slovenije opkolila je našu kasarnu. Šipčić je naredio da se postavi minobacač i uperi na Cankarjev dom, glavni politički objekt u središtu grada. Također je naredio komandantu bataljunskog diviziona da postavi 17 haubica, uperenih u istu zgradu i na centar grada. Kada je slovenačka TO prekinula dovod električne struje i vode našoj kasarni, Šipčić je zaprijetio da će granatirati središte grada ako se dovod ponovo ne uspostavi. Šipčić je naredio i da se oko kasarne postave mine, i u jednom trenutku se sukobio sa mnom zbog toga što nisam izvršio taj zadatak. U tom trenutku ja uopće nisam znao za takvo naređenje, i u raspravi o tom naređenju smo se veoma raspalili. Pokazalo se da je naređenje dato Pandureviću, koji je navodno trebalo da mi ga prenese, ali Pandurević to nije učinio. Međutim, mine su postavljene oko kasarne i Šipčić je naredio da nitko ne smije napuštati kasarnu. Naredio je da treba pucati na svakoga tko pokuša da izađe. I, usprkos tome, mnogi od novih regruta odlučili su da dezertiraju iz kasarne, riskirajući bijeg kroz minsko polje noću radije nego da se bore protiv svojih bivših zemljaka. Kada se JNA povukla iz Slovenije, otišao sam s brigadom u Zenicu 20. kolovoza 1991. Dok sam bio u Zenici, sredinom listopada1991., odlučio sam da obavim inspekciju magazina rezervnog oružja bataljona. Pozvao sam svog oficira za logistiku Đorđa Šarenca, ali kada smo otvorili magazin, on je bio prazan. Zahtijevao sam objašnjenje od Šarenca, koji mi je rekao da su oružje i municija prebačeni u Vukovar. Rekao mi je da je dobio naređenje od zapovjednika brigade i da su ‘zaboravili’ da mi kažu. Kasnije sam, međutim, ustanovio da su ovo oružje i municija bili podijeljeni srpskim selima oko Zenice. Saznao sam ovo iz medijskih izvješća novinara koji su razgovarali s ljudima koji su živjeli u ili blizu tih sela”.

Ali, Šipčić, po nekim tvrdnjama, nije naoružavao samo srpska sela. S početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu Tomislav Šipčić napušta Zenicu, prilikom čega je, po pisanju Senada Avdića u Oslobođenju, 28. prosinca 1994. godine, ostavio “desetak tenkova, za što je, kažu upućeni, solidno devizno nagrađen od zeničkih vlasti i zeničkog privatnog sektora”.

Na mjesto zapovjednika Sarajevsko-romanijskog korpusa dolazi u svibnju 1992. godine. Kojeg je to bilo svibnja, nikada nije precizno utvrđeno. “Vojislav Đurđevac, zapovjednik 4. korpusa JNA, 10. svibnja 1992. odlazi u mirovinu, a na čelo novoformiranog SRK-a dolazi pukovnik JNA Tomislav Šipčić, koji na dužnost zapovjednika Korpusa stupa u razdoblju između 12. i 22. svibnja 1992. godine, tj. nakon formiranja VRS svibnja 1992”, piše Merisa Karović, istraživač u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sveučilišta u Sarajevu, u tekstu Zločini nad civilima u sarajevskom naselju Dobrinja, objavljenom 2012. godine u časopisu Historijska traganja. U presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) Radovanu Karadžiću stoji da je Šipčić na mjesto zapovjednika došao 19. svibnja i da se na tom mjestu zadržao do početka kolovoza. Šipčić se, kako je izjavio za Stav, ne sjeća kada je prestao biti zapovjednikom Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS, ali misli da je to bilo 5. kolovoza. Međutim, u presudi MKSJ Stanislavu Galiću iz prosinca 2003. godine stoji: “Dana 7. rujna 1992., ministar obrane Republike Srpske imenovao ga je za zapovjednika Sarajevsko-romanijskog korpusa. General Galić je tu novu dužnost od svog prethodnika, general-majora Tomislava Šipčića, preuzeo 10. rujna 1992.” Iz presude Galiću proizlazi da je Šipčić ipak bio zapovjednik Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS u vrijeme granatiranja i spaljivanja Vijećnice. Ali to Šipčić potvrđuje i u razgovoru za Stav: “Bio sam ja tada zapovjednik korpusa, to je neosporno”.

AUTOR LAŽI O BACANJU SRPSKE DJECE LAVOVIMA

Kako se ponašao general Šipčić dok je obavljao dužnost zapovjednika SRK, saznajemo iz nekoliko dostupnih tekstova. Radio Slobodna Europa objavljivao je 2011. godine u nastavcima odlomke iz rukopisa Jovana Divjaka. Na jednom mjestu Divjak prenosi članak Johna F. Burnsa, tiskan u New York Timesu 14. jula 1992. godine, u kojem, između ostaloga, stoji: “Ovih je dana general Mladić stavio pukovnika Divjaka na listu izdajnika za koje slijedi kazna strijeljanja. Na drugoj zaraćenoj strani ime pukovnika Divjaka izaziva bujicu ružnih riječi. ‘On je potpuni luđak, on nema časti ni poštenja.’ – kaže pukovnik Tomislav Šipčić, zapovjednik kasarne u Lukavici, smještenoj u predgrađu Sarajeva, odakle teška artiljerija gađa grad već dva tjedna. ‘On se pridružio Armiji koja nije armija njegovog naroda, armiji koja želi ugroziti Srbe i zbrisati ih s lica zemlje. Čovjek koji može učiniti takvo nešto je potpuni luđak’”, riječi su tadašnjeg zapovjednika srpskih snaga oko Sarajeva.

Šipčić je poznat i po izjavi koju je 16. srpnja 1992. godine objavila beogradska Politika: “Zapovjednik Sarajevsko-romanijskog korpusa vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine general-major Tomislav Šipčić, kako javlja Srna, optužio je danas muslimanske snage da bacaju srpsku djecu lavovima u sarajevskom zoološkom vrtu. General Šipčić je o tome telegramom obavijestio načelnika Stožera snaga UNPROFOR-a brigadnog generala Luisa Mekenzija. U telegramu se, također, navodi da su muslimanske snage u ‘Pionirskoj dolini’ kod zoološkog vrta formirale koncentracijski logor za Srbe. Šipčić je pozvao Mekenzija da učini sve kako bi se zaustavilo zlostavljanje i brutalno ubijanje Srba”.

Nakon što je smijenjen s dužnosti komandanta korpusa, Šipčić seli u Beograd, gdje je, kako kaže za Stav, dvije godine poslije umirovljen kao general Vojske Savezne Republike Jugoslavije.

PRIJAVA PODNESENA PRIJE ŠEST GODINA

Tomislav Šipčić u Beogradu kao slobodan čovjek živi već 25 godina, premda je većina članova optužnica podignutih protiv njegovih nasljednika na mjestu zapovjednika SRK Vojske RS, generala Stanislava Galića i Dragomira Miloševića, mogla biti primijenjena i na prvog komandanta ovog korpusa. Iako je tijekom Šipčićevog zapovjedništva u Sarajevu ubijeno više od stotinu djece i više od 1.200 civila, te su srušeni ili zapaljeni neki od najvažnijih kulturnih i sportskih objekata u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, kao i veliki broj stambenih i poslovnih zgrada, pri čemu su granatirane bolnice, škole, redovi za vodu i kruh, nijedan sud još nije podigao optužnicu protiv ovog oficira triju vojski: JNA, VRS i VSRJ.

Ipak, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava 31. siječnja 2011. godine podnio je krivičnu prijavu protiv Tomislava Šipčića zbog osnovane sumnje da je naredio, znao ili morao znati za zločine počinjene u razdoblju njegovog zapovijedanja SRK. “Šipčićevi nasljednici na funkciji komandanta SRK-a Stanislav Galić (10. rujna 1992. – 10. kolovoza 1994.) i Dragomir Milošević (12. kolovoza 1994. – 14. prosinca 1995.) pred MKSJ‑em optuženi su, temeljem individualne krivične odgovornosti i odgovornosti nadređenog, za ubistvo, nehumana djela, koja nisu ubistvo (zločin protiv čovječnosti, članak 5.) te za teroriziranje i napade na civile (kršenje zakona i običaja ratovanja, članak 3.) počinjene u dijelu grada koji je držan u opsadi. Stanislav Galić je 2003. godine prvostupanjskom presudom oglašen krivim za zločine koje mu je Optužba stavljala na teret, te osuđen na 20 godina zatvora, ali je presudom Žalbenog vijeća (2006.) kazna preinačena u doživotni zatvor. Dragomir Milošević je prvostupanjskom presudom (2007.) oglašen krivim za zločine koji mu se stavljaju na teret, te osuđen na 33 godine zatvora.” Žalbeno vijeće poništilo je neke od zaključaka Pretresnog vijeća, “te je 12. studenoga 2009. izreklo drugostupanjsku presudu i smanjilo Miloševićevu kaznu na 29 godina zatvora”, piše Merisa Karović u prethodno spomenutom tekstu.

Za sudbinu ove prijave saznajemo pet godina poslije, u siječnju 2016. godine U Izvješću o radu Kantonalnog tužiteljstva Kantona Sarajevo za 2015. godinu piše: “Predmet ratnog zločina T09 0 KTRZ 0095547 15 Tomislav Šipčić i dr., koji je u ovom Tužiteljstvu zaprimljen u fazi krivične prijave podnijete od strane oštećenog, riješen je ustupanjem Tužiteljstvu BiH na nadležni postupak”.

Na upit koji je Institut uputio Tužiteljstvu BiH o tome u kojoj se fazi nalazi postupak, odgovoreno im je u siječnju ove godine samo to da je istraga u tijeku.

Ekskluzivni razgovor s Tomislavom Šipčićem, bivšim zapovjednikom Sarajevsko‑romanijskog korpusa VRS

“Nemam pojma da je više od stotinu djece pobijeno dok sam ja zapovijedao Korpusom”

Razgovarao: Nedim HASIĆ

STAV: Halo, dobro večer!

ŠIPČIĆ: Dobro večer!

STAV: Je li stan Šipčić?

ŠIPČIĆ: Ja.

STAV: Trebao bih generala Tomislava, ako je tu.

ŠIPČIĆ: Ja sam.

STAV: Generale, zovem iz Sarajeva, novinar magazin Stav je kraj telefona. Imate li nekoliko minuta za nekoliko pitanja?

ŠIPČIĆ: Hajde reci.

STAV: Jeste li Vi čovjek koji je zapovijedao napadom na Vijećnicu kada je zapaljena u Sarajevu. Zanima me, je li to točno?

ŠIPČIĆ: Kome je to palo napamet?

STAV: Može li neki komentar Vaš?

ŠIPČIĆ: Ma kakav komentar, to su takve nebuloze da nemam nikakav komentar.

STAV: Možete li nam reći gdje ste bili tada kada je zapaljena?

ŠIPČIĆ: Bio sam ja tada zapovjednik korpusa, to je neosporno, ali su sud u Hagu i svi mogući inspektori suda tisuću puta dokazali da ja s tim nemam blage veze, nikakve, što se tiče paljenja te Vijećnice.

STAV: Je li problem nadnevak? U Hagu se spominje da ste za zapovjednika imenovani 19. svibnja. Je li to točno?

ŠIPČIĆ: Da.

STAV: A tko je prije Vas bio zapovijedao?

ŠIPČIĆ: Nije nitko. Tada je formiran korpus.

STAV: Znači, po Vama, nema nikakve odgovornosti za ono što se dogodilo s Vijećnicom?

ŠIPČIĆ: Da ima kakve odgovornosti, do sada bih sto puta odgovarao.

STAV: Recite mi, znate li da je Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine otvorilo istragu protiv Vas?

ŠIPČIĆ: Nemam pojma.

STAV: Je li Vas ikad itko zvao da date neku izjavu?

ŠIPČIĆ: Ne.

STAV: Jeste li ikada zbog Vijećnice davali izjavu Hagu?

ŠIPČIĆ: Ne, nikada. Ovo je prvi put.

STAV: A za neke druge slučajeve?

ŠIPČIĆ: Koje slučajeve?

STAV: Naprimjer, za ono šta se zbivalo u Sarajevu nakon što ste imenovani. Jeste li ikad davali neku izjavu? Je li Vas itko ikad išta pitao?

ŠIPČIĆ: Ovdje u Beogradu…

STAV: U Beogradu ste davali izjavu?

ŠIPČIĆ: Da, ovima iz Haga. Sve što sam dao, sve su prihvatili i nikakve odgovornosti nemam. Nisu me nikad pozvali za nekakvu optužnicu.

STAV: A recite nam, o čemu ste razgovarali? Šta je njih zanimalo?

ŠIPČIĆ: Konkretno, zanimala ih je situacija od prvog dana kad sam primljen dok nisam otišao s te dužnosti.

STAV: Možete li mi reći, pošto imamo problem s nadnevcima, do kad ste bili na dužnosti zapovjednika SRK Vojske RS?

ŠIPČIĆ: Do 5. kolovoza.

STAV: Do 5. kolovoza 1992. godine?

ŠIPČIĆ: Valjda, tako nekako. Ne mogu da se točno sjetim nadnevka.

STAV: Jesu li Vas slučajno pitali za Ulicu Vase Miskina, u kojoj su granatiranjem s položaja VRS pobijene Sarajlije u redu za kruh?

ŠIPČIĆ: Za sve.

STAV: Šta ste im rekli u svezi s Ulicom Vase Miskina?

ŠIPČIĆ: To cijeli svijet zna, ne moram ja ništa da im kažem. Ja sam rekao ono što sam ja znao i o čemu sam izviješten točno, po papirima i svemu. Oni su to vidjeli, ja sam im rekao. Oni su rekli: “Zdravo” i gotovo.

STAV: Recite mi, je li Vas možda strah da Vas netko ne optuži zbog zapovjedničke odgovornosti?

ŠIPČIĆ: Kako strah? Zbog čega?

STAV: Zbog zbivanja u Vase Miskina, recimo.

ŠIPČIĆ: Vase Miskina?

STAV: Da.

ŠIPČIĆ: Izvinite, Vi živite u Sarajevu?

STAV: Da.

ŠIPČIĆ: Koliko imate godina?

STAV: Ja sam tada imao petnaest godina.

ŠIPČIĆ: Pa tada je i djetetu od pet godina bilo jasno tko je to uradio i kako je to urađeno.

STAV: Mislite da nije Vojska Republike Srpske?

ŠIPČIĆ: Pa kako, čovječe? Objasnite kad su svi mogući eksperti i balističari dokazali da teoretska mogućnost ne postoji da mina dođe i padne u toj putanji. A one što su postavljene… Uzmi mine usmjerenog djelovanja na male prozorčiće dolje u podrumu, i to je to.

STAV: Dakle, po Vama, to nema nikakve veze s Vojskom RS-a?

ŠIPČIĆ: Ne po meni, nego po čitavom svijetu.

STAV: Znate li koliko je djece poginulo u Sarajevu u vrijeme dok ste Vi zapovijedali SRK Vojske RS?

ŠIPČIĆ: Nemam pojma.

STAV: Znate li da je poginulo više od stotinu djece?

ŠIPČIĆ: Nemam pojma, pravo da Vam kažem.

STAV: Nije Vam taj podatak poznat?

ŠIPČIĆ: Ne.

STAV: Jesu li Vas možda iz Haga pitali o toj djeci?

ŠIPČIĆ: Ne.

STAV: Sad ste u mirovini?

ŠIPČIĆ: Jesam.

STAV: Od kad ste u mirovini?

ŠIPČIĆ: Od 1994. godine.

STAV: Jeste li poslije BiH bili u Vojsci Jugoslavije?

ŠIPČIĆ: Jesam.

STAV: A sad živite u Beogradu?

ŠIPČIĆ: Da.

STAV: Dolazite li u Bosnu i Hercegovinu?

ŠIPČIĆ: Dolazim.

STAV: Imate li ovdje prijatelje ili dolazite poslovno?

ŠIPČIĆ: Ne poslovno, prijatelje imam i dolazim kod njih.

STAV: Jeste li ikad bili u Sarajevu poslije rata?

ŠIPČIĆ: Ne.

STAV: Hvala Vam što ste odvojili vrijeme.

ŠIPČIĆ: A mogu li ja sada znati Vaše ime i prezime?

STAV: Može. Nedim Hasić, magazin “Stav” iz Sarajeva.

ŠIPČIĆ: Eh, dobro. Hvala lijepa.

ŠIPČIĆEVA VOJSKA UBILA VIŠE OD STOTINU DJECE U SARAJEVU

Iz istraživanja Zilhe Mastalić-Košuta provedenog u okviru njenog magistarskog rada Zločini nad djecom Sarajeva u razdoblju 1992.-1995. saznajemo da je između 13. svibnja i 10. rujna 1992. godine, u razdoblju koji se vezuje za komandiranje Tomislava Šipčića SRK-om, ubijeno 111 djece: 71 dječak, 37 djevojčica i 3 N.N. osoba. Pojedinačnim ubistvima likvidirano je 58 djece, a 53 djeteta ubijena su u 32 masovna zločina/masakra. Između 9 i 12 godina imalo je 30 ubijene djece, a 26 ih je imalo između 13 i 15 godina. Od 16 do 18 godina imalo je 20 djece, 16 djece od 6 do 8, 10 djece od 3 do 5 i 9 djece od 0 do 2 godine. Po nacionalnoj pripadnosti, 93 djece bili su Bošnjaci, 6 ostalih, 4 Roma i po 2 Srbina, Hrvata i Albanca. Četrdesetoro djece ubijeno je u općini Novi Grad, 26 u Starom Gradu, 23 u općini Centar, 15 u Novom Sarajevu, 4 u Vogošći i 3 u općini Ilidža. Granatom je ubijeno 93 djece, snajperom 10, metkom 4, nestankom struje u inkubatoru 3 i u bolnici (usred granatiranja majka doživjela šok i prijevremeni porođaj) 1 dijete. Utvrđeno je da je 26 djece ubijeno u igri, 33 u dvorištu, 25 u kući/stanu, 8 na ulici, 7 u skloništu.

Podijeli: