Muhamed Nerkesi – Pjesma o Sarajevu

24 Jul, 2020

U razdoblju zlatnog doba Sarajeva, književnost se razvijala na nekoliko jezika, a djela sarajevskih književnika iz tog razdoblja danas se nalaze u mnogim knjižnicama Istanbula, Pariza, Beča i Berlina. Među istaknutijim pjesnicima rodom iz Sarajeva, ili onih koji su stvarali u Sarajevu, bili su: Mustafa-paša Skenderpašić-Suni, Mehmed-beg Ulampašić-Gajreti, Muhamed Karamusić Nihadi, Sani Salih Bošnjak Potur i najpoznatiji među njima, sarajevski pjesnik Muhamed Nerkesi.

Muhamed Nerkesi rodio se u Sarajevu 1591./2. godine, gdje je završio srednju školu. Visoko obrazovanje je stekao u Carigradu, nakon čega je postao kadija (sudija), vršeći tu dužnost u više mjesta Bosne i Hercegovine. Nakon trideset godina predanosti u kadijskom poslu, sultan Murat IV ga postavlja krajem 1634. godine za državnog kroničara u vojnom pohodu protiv Ravena. Godine 1635., na putu od Carigrada prema Izmiru, nesretno pada s konja i ubrzo umire.

Napisao je pet proznih tekstova – Hamsa (Petoknjižje) i monografiju o beglerbegu Murteza-paši Bošnjaku. Njegova zbirka pisama uglednim osobama “Munseat” predstavlja vrhunac njegove stilske umjetnosti. Uz veoma značajan i raznovrstan književno-umjetnički opus u prozi i stihu, Muhamed Nerkesija je pisac i jedne biografije “Putopisni opis života pravopisnog vezira”.

Pored gazela, tariha i kasida koje je pisao, ostala je posebno zabilježena pjesma o Sarajevu, koju je napisao prilikom odlaska iz rodnog grada:

“Na moju dušu je djelovala tuga, što se rastajem sa Sarajevom,

ljutu mi je ranu učinio rastanak sa sarajevskim prijateljima.

U njemu čovjek izgleda, da može dugo živjeti,

jer na hiljadu mjesta u Sarajevu teku česme vode i života.

U halvatima se sastaju ozbiljni starci i mladići

iako je zimi studeno u Sarajevu.

Ali kad dođe doba proljeća i behara,

u raj se pretvori prostor ružičnjaka sarajevskog.”

(Izvor: M. Handžić, Sarajevo u turskoj pjesmi)

Na prostoru Bosne i Hercegovine zabilježeno je i nekoliko ulica koje nose naziv po ovom sarajevskom kadiji i pjesniku.

Piše: Tarik Jažić