• 28 Jul, 2020

Piše: Amir Vuk Zec

“ČOVJEK I PROSTOR SE NE DAJU RAZVESTI.  PROSTOR NIJE UNUTARNJI DOŽIVLJAJ, NITI VANJSKI DOGAĐAJ. MI NEMAMO ČOVJEKA I PROSTOR, ODVOJENO JEDNO OD DRUGOG” - Martin Heidegger.

Naše tijelo je nastavak prostora i mi prostor pamtimo tijelom, kao najvećim našim organom. Zato doživljaj grada jeste niz senzacija na tijelo, koje memorira i stvara sliku o gradu. Nije to samo doživljaj oka. GRAD NIJE EKRAN u koji se zuri. On se doživljava i pamti, kako Heidegger reče, kada si dio njega i kada ga ti nadograđuješ, svojom osobnošću.

S prostorom je kao i s hranom, NITKO NE PAMTI BLJUTAVU I NEKARAKTERNU HRANU. Takva vrsta hrane se servira na “ trećoj internoj “, znamo zašto!

Imate vi i u arhitekturi kao i u urbanizmu, u konzumiranju takvih doživljaja, bezličnih i bez arome prostora (nema začina prostornih, koji oraspolože tijelo kao što začini aktiviraju čula).

Tako nam djeluje jedan od najširih pješačkih poteza u središtu grada - potez od Parkuše do Alipašine džamije.

To je srce urbanog Sarajeva, koje se prostire s jugo-istočne strane Titove ulice i gdje su se, kao na paradi, poredale najznačajnije zgrade države i grada kao i suprotne strane - ženskog ying naspram muškog yanga - tog poteza zelenila (velikog i malog parka) naspram predsjedništva.

Tko prošeta od Parkuše do Alipašine i dalje do crkve na Marijin dvoru, saznao bi sve o Sarajevu kao prostornom amalgamu, njegovoj heterotopičnosti i posebnosti, vidljivim upravo u ovim prostornim sekvencama. Kad se “namirišete” prostora Baščaršije te onda prelazom u prostore Ferhadije doživite poruke devetnaestog stoljeća, vi u potezu od Parkuše do Marijin Dvora to sve sumirate, ponovite i osvježite novom rostornošću i porukama koje su se nataložile i kao na nekoj izložbi, možete očitavati tu prostornu memoriju grada.

Vrhunac tog događaja je raskrsnica kod Alipašine džamije, gdje su se namjestili, kao da su probrani, ponajbolji primjeri i arhitektonski okamenjeni svjedoci, koji svjedoče o svjetonazoru koji ih je oblikovao i koji je utjecao na grad, a koji danas jeste njegov identitet. Kao najskladniji primjer osmanlijske arhitekture tu je Alipašina džamija koja je, svojim proporcijama i mjerilom, remek djelo tog odnosa do prostora.

Nasuprot nje ugaona gradska kuća, kao tipičan primjer tako locirane gradske kuće i primjer je kako je Austro-Ugarska monarhija tretirala takve gradske vedute. Sigurno je bila početak neke nove ulice.  Danas se sporimo oko tog prostora, a ne uzimamo u razmatranje ovaj dati prostorni smjer za razvoj grada. Takvih primjera početnih ugaonih kuća imate na Marijin Dvoru, a takva vam je i zgrada koju svi znamo kao razglednicu grada - zgradu kod vječne vatre.

Do nje je ogledni primjer češkog modernizma arhitekte Helena Baltasara - zgrada Crvenog Križa, a pored nje ugaona kuća profesora Neidhardta. Uglovnica profesora Kadića, na uglu križanja Titove i Alipašine ulice, je svjetski primjer moderne i sigurno ponajbolja ugaona kuća u Sarajevu. Ona je spomenik koji treba čuvati kao i Alipašinu preko puta.

Dijametralno od nje je zgrada Higijenskog zavoda (arhitekte Vase Todorovića koji je projektirao i stadion Koševo, a da se o njemu malo zna), koja je primjer tadašnjeg socrealističkog odnosa do ovakvih javnih objekata. S te raskrsnice vidite i Skenderiju, koja je svjedok “Periklovog doba ovog grada“.

Ona (ova raskrsnica) je PORTA za prostor Marijin Dvora, dijela grada koji nije završen a bitan nam je u definiciji naše budućnosti. Vidite šta se može vidjeti kada se zna čitati.

Zato ovaj urbani potez nije prosto popločanje nego najvažniji trenutni urbani potez u Sarajevu. Žalim kao Sarajlija i arhitekta, što je općina Stari Grad nevješto i rekao bih banalno popločala pješačku kičmu grada - Ferhadiju.

Baš je tako odradila i Štrosmajerovu, pa se nisu pozabavili ni trgom ispred Katedrale. To je mogla biti nova atrakcija Sarajeva. To vam je primjer prostora bez arome.

ARHITEKTA JE ZIDAR SA PORUKOM, AKO NEMA PORUKE ONDA OSTA PUSTA GRAĐEVINA.

Takav je i novi trg ispred Vijećnice - zaravnata površina bez poruke i odnosa do grada. Ono ispod je tehnologija i to je danas svaka građevinska kompanija u stanju uraditi, ali gornji krov te garaže je gradski trg i javni prostor i za to treba KREACIJE.

Sarajevski atentat je spriječio izgradnju tog trga, koji je u punoj širini Vijećnice natkrivao Miljacku i od Vijećnice činio vječnu scenu. Dakle na ovom novom trgu je sve naopako - nema hlada, nema definicije prostora. Silazne kuće su trebale biti skulpture, a prostorna tenda bi ga definirala.

Sada je ono “ GOLOGUZ “ (izvinite na izrazu, ali rječit jeste) prazan prostor s kojeg će ljudi bježati. Zamislite da je to bila polazna postaja za Trebević, koji bi se tako spojio s čaršijom. Ovako kao da je netko sakrio polaznu postaju. Da ne pišem koliko ima prepreka do nje da se dođe, a onda, kad savladate 180 stepenica (toliko ih ima), počinju ulazne zagonetke. Skrivena startna kuća, a ni izlazna, nemaju ništa ni s gradom, a ni sa Trebevićem.

One po meni imaju izgled poslovnih zgrada u zoni Vitez - neiskrenih i nakinđurenih objekata, koji upotrebom stakla i inoxa prepadaju onog koji im prilazi. Zamislite da su rađene od drveta i sa zelenim krovovima. Sve spašavaju dobre gondole na koje nismo mogli utjecati pa smo ih kupili. Zato upravljati gradom nije kao voditi Pink televiziju - samo misliti o zabavnom programu , a zapostaviti obrazovni i informativni.

Sada malo i o konceptu.

Nas gravitacija veže za zemlju. Zato mi primamo informaciju odozdo - kroz tijelo. Svatko od nas zna odlično to kada stane bos na travu ili na sitni kamen na plaži. Tijelo ima iskustvo u sebi i reagira prema zadatoj takvoj informaciji. Za enterijer je, kao za scenografiju, važno što je na horizontalnoj ravni i na čemu je to. POD ODREDI KARAKTER PROSTORA.

Ako stavite itison nitko neće gasiti cigarete od pod. Ovo je doslovno, ali je tako. Dosta gradova je definirano upravo podom. Dubrovnik je prepoznat po Stradunu i kamenu na njemu. Mostarsku čaršiju, sa veličanstvenim mostom u simbiozi sa njom, kaldrma na podu vraća u vrijeme nastanka.

Mi smo sa naše čaršije protjerali KALDRMU zbog ŠTIKLE i time ubili njenu autentičnost. Ja znam da ljudi kod Kibeta skinu cipele da prohodaju kaldrmom. To je pod na kojem nema lokvi. Siena ima svjetski poznati trg u nagibu, koji je popločan opekom, Sienske oker boje. Trg oblika lepeze koja se otvorila prema suncu, u sebe primi energiju i isijava pozitivno. To je razlog zašto ljudi na njemu leže kao na plaži - nagib i pod su razlozi.

Topao je i pod Amsterdama - opet opeka. Imate i drvenim kockama pokrivene ulice, raznim kamenim, kao i novim betonskim kakav je već sada klasični pokrov na Rivi u Splitu. Asfalt koji je sada tu je za prilazne staze oko skladišta, a ne oko katedrala. Nažalost.

Koncept je da napravimo od granitnog materijala, tretiranog na razne načine i od više nijansi, jedan jedinstven ĆILIM - prostirku. Da se, kao na letećem ćilimu, tu događaju performansi, da to postane mjesto skupljanja, kao što je nekad to bilo KORZO, koje je počinjalo od PAVILJONA i kretalo se do vječne vatre, pa nazad po nekoliko tura. Onda je došla HIPI - KLUPA, kad smo svi morali biti tamo.

Sada je ona okupirana kavanom koja nema odnos do okoline. Ona bi trebala biti paviljonskog tipa sa leđima prema PARKUŠI i prometnoj traci između nje i kavane. Trebala bi se i klupa redizajnirati, jer to je sada najveći skup ljubimaca, gdje mlade obitelji s djecom i ljubimcima imaju svoje predvečernje seanse. Zamislite da se tu dogodi kakav performans za djecu. Neka bude mobilno, ali da ima uvjete - toalete, osvjetljenje...

Kao najvažnije, treba se zaštititi od brzih kolovoznih traka. Nisu to bir-vaktilske betonske saksije gdje cvijeće uvijek izgleda “uškopljeno“, neprirodno, niti su to nasumično pobacani reklamni panoi i “trči -trči “ pa vertikalno drvo, postavljeno odokativno kao i sve na ovoj najširoj šetnici u središtu grada. Sve to treba u kraj gurnuti i naglasiti tu postojeću jedinstvenu širinu.

Prema kolovoznim trakama treba formirati ozelenjene, pod nagibom malo nepravilne škarpe. Geotekstil bi držao to zelenilo u nagibu i korjenasto, horizontalno-razvijajuće, zimzeleno nisko rastinje. U tom pojasu bi se sadila i velika buduća platana, koja bi vremenom pravila zahladu na šetnici, kao što su platana u Trebinju ili ispred Fisa u malom parku sa skulpturama Davorina i Mirze. Tu bi se diskretno sakrila rasvjeta. Mogla bi se formirati i skulpturalna mrežna pergola. Prema prometu bi se sve obložilo kamenom i tako tvorilo barijeru prema autima, ali daleko kreativniju od strogog betonskog zida prema BBI -centru.

SIGURNA OGRADA NIJE VISOKA, NEGO ŠIROKA.

Tako bi formirali nepravilan, prirodan pojas uz prometne trake i čak i zvučno odvojili ovu šetnicu, od agresivnog prometa. Iz tog nagiba bi kao ladice izlazile klupe. Pod bi bio u trakama s raznim tretmanima granita u bojama. Oni bi se prepletali i formirali neke ornamente s naših bosanskih ćilima.

Mi tu geometriju nosimo još od neolita i Butmirske kulture, koja je slavila plodnost, zemlje i žene.

To je geometrija u kojoj smo mi zaključani i dio je naše podsvijesti, tako da nikad kod nas nisu uspjeli florni - perzijski motivi. Taj ćilim bi se prema parku “porio“, imao bi nejasne konture. Zelenilo bi ulazilo u pod i obratno, a neki dijelovi prema parku bi se blago nasuli i bili bi provokacija da se na njima leži i sjedi kao na svakoj ravni u nagibu.

Poseban tretman bi imali ulazi na šetnice, kao i spomenici koji bi konačno dobili adekvatan odgovor u podu. Duž šetnice naspram predsjedništva trebalo bi nastaviti sa smještajem još koje skulpture, jer art parfimira prostor i učini ga ugodnijim. Normalno tu bi trebali biti i edukativni panoi - kao što bi bio jedan na raskrsnici kod Alipašine džamije.

Trebalo bi razmišljati i o malom ART PAVILJONU - na mjestu na kojem je bio, ali ne s negativnim leđima, kakav je stari bio pa postao toalet u gradu.

Naravno radile bi se staze za hendikepirane i slijepe osobe, osvježavajuće mini česme i wi-fi pokrivenost, a trebalo bi razmišljati i o biciklistima. Veliki park bi s ovom dodatnom opremom mogao konkurirati i vilsonovom, a svakako vratiti sjaj Korzu. Mi imamo materijala u Bosni za ovaj poduhvat, jer su naše tvrtke i našim granitom popločavale Beograd. Imamo i artista. Samo treba da uradimo dobru dokumentaciju.

Zato sam ovo sve i napisao da vidite s koliko, ozbiljnošću se treba ovome pristupiti. Ono što je predloženo je zidanje bez poruke. Nemoj da činimo od središta Sarajeva ono što su mnogi načelnici, u najboljoj namjeri, ali i neznanju i spremnosti za kreaciju, učinili od malih mjesta po Bosni.

Pokoja fontana, dosta klupa i po krajevima cvijeće jeste možda gramatika takvih prostora, ali ostaje uvijek ono najvažnije - KAKO TO URADITI!

Podijeli: