ERIC HAUCK 

Rođen 1968. godine u Saarlandu u Njemačkoj, odrastao je u Kataloniji, gdje je vrlo rano započeo novinarsku karijeru kao dopisnik za istočnu Evropu. Još prije dolaska u Sarajevo bio je iskusan ratni reporter, izvještavajući o Rumunskoj revoluciji, Prvom zaljevskom ratu, te ratnim dešavanjima u Hrvatskoj.

U Sarajevo je stigao u aprilu 1992. godine, zajedno sa svojim kolegom i fotografom Jordijem Pujolom Puenteom, te se odmah pridružio grupi novinara koji su pratili prve dane opsade grada. Nakon tragične smrti Jordija Pujola Puentea u maju 1992. godine, veza Erica Haucka sa Sarajevom postala je trajna i duboka.

U Sarajevo se vraća 1994. godine, a nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma postaje jedan od vodećih ljudi Ambasade lokalne demokratije, kroz koju je pomoć iz Katalonije usmjeravana u obnovu Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Učestvovao je u projektima obnove Olimpijske dvorane Zetra i Olimpijskoj naselja Mojmilo, te kasnije nastavio jačati veze Bosne i Hercegovine i Katalonije kroz sportske, kulturne i privredne projekte.

Autor je i knjige „Desmemòria letal“, objavljene 2026. godine, u kojoj opsadu Sarajeva posmatra kao važno historijsko upozorenje i opomenu.

Svojim novinarskim radom, ličnom hrabrišću i i dugogodišnjim angažmanom na povezivanju Sarajeva sa evropskim partnerima, Eric Hauck dao je izuzetan dioprinos afirmaciji Sarajeva i razvoju međunarodnih odnosa zasnovanih na solidarnosti, humanosti i prijateljstvu.

Građani Sarajeva prepoznali su njegov doprinos i dodijelili Ericu Haucku priznanjer „Počasni građanin Grada Sarajeva“.

Eric Hauck u svom obraćanju je kazao:

Dragi sugrađani Sarajeva,

Hvala vam!

Trideset i četiri godine su prošle otkako sam sletio u ovaj zavodljivi grad na jednom od posljednjih letova „Kikaša“. Cijelo jedno preživljavanje. Cijela jedna generacija. Naša djeca su sada sličnih godina, dvadeset i nekoliko, kao kada smo morali preživjeti fašizam i genocid, kada smo naučili da se borimo protiv agresije humorom, maštom, hrabrošću i otpornošću; dodatno - kulturom, identitetom i ponosom. Takvo oružje je bilo potrebno, svjedoci, novinari također, ali bez tog „duha“, tako tipičnog za Sarajevo, bilo bi nemoguće pobijediti tu neravnopravnu bitku.

I gledam, tačno, naše sinove i kćerke jer smo im, nepravedno, prenijeli otrovno naslijeđe „nikad više“; koje nismo uspjeli nametnuti, ni u Sarajevu, ni u Srebrenici, ni u Aleppu, ni u Gazi, ni u Bejrutu, ni u Teheranu. Molim vas za oproštaj. Bili smo žrtve, ali smo i krivi. Znamo kako se završava historija i nismo se dovoljno pobunili da je promijenimo. Možda nije prekasno. Ali nema dovoljno nade. Dozvolite mi, starijem, da se borimo uz vas da spasimo vrijednosti koje su nam preostale i koje piju iz izvora sarajevskog duha.

One su me naučile da budemo sretni jer – i citiram tekst – „zahvalni ljudi su uistinu sretni ljudi“. Pa mogu samo reći: „hvala ti, hvala ti puno, Sarajevo“ za sve što si mi dao i naučio me. Ja sam što sam zahvaljujući tebi. Neka tvoj „duh“ prati nove generacije i učini ih hrabrijim od nas. Njima je potrebno. Nama je potrebno. Nikad više ne reci nikad više. Zaustavimo ih.

Salam, Saleh, Šalom, Mir, Pau, Peace, jednom zauvijek!

Podijeli: